Američki politički sustav je slomljen, a američko gospodarstvo jedva preživljava. Američki gospodarski rast i blagostanje naglo su zaustavljeni prije dvadesetak godina. Slavni Američki san je doista ostao u bivšim vremenima, a američka ekonomija više ne donosi blagostanje za sve. To nisu protuamerički stavovi. Upravo suprotno, radi se o najznačajnijim rezultatima istraživanja o stanju američke konkurencije 2016., koje je napravila poznata poslovna škola Harvard Business School.
U toj studiji se pokazuje stalni pad gospodarskog rasta, koji je sada na 2,1 posto odnosno manje od polovice od onog rasta koje su Sjedinjene Američke Države doživljavale u pedesetima i šezdesetima, kada je Američki san doista bio java. Posebno se opaža velik pad u proizvodnoj snazi, koja je sada na manje od 0,5 posto, dok je u pedesetima ta snaga bila 4,6 posto. Amerika proizvodi najmanje radnih mjesta od sedamdesetih, te posebno pada broj manualnih radnika. Značajno je ugroženo američko društvo temeljeno na kućanstvima. Prosječno američko kućanstvo postaje sve siromašnije. Njihov prosječan dohodak je pao za sedam posto od kasnih devedesetih, osim nevjerojatnog povećanja standarda kućanstava oko Washington D.C. Nejednakost u primanjima se počela širiti u osamdesetima, ali sada ona zahvaća tradicionalno najjače snage američkog gospodarstva - visoko obrazovane, poduzetnike, komunikacijsku infrastrukturu, kapitalna tržišta, industrijske klastere i menadžment. Mali poduzetnici jedva preživljavaju, a nove tvrtke se ne otvaraju.
Harvardska studija smatra da se ove ozbiljne poteškoće krivo analiziraju. I u svojem ishodištu i u predloženim rješenjima tumače se konvencionalnim ekonomskim i političkim razmišljanjem. Harvardski politekonomisti ukazuju na velikane ekonomske misli i njihov pristup fenomenu kapitalizma. David Ricardo i Adam Smith se smatraju posljednjim ekonomskim misliocima koji su bili sposobni razumjeti unutarnje djelovanje kapitalizma, bez pretjeranog usredotočenja na praktikalnost sustava. Načelo konkurentnosti je dobar primjer trenutačnih ograničenja. Konkurentnost jest snaga vodilja kapitalizma, ali blagodat za najkonkurentnije igrače je umjetno prošireno na cijelo društvo, te se također vodi konkurencija i u društvenom blagostanju.
Porezna reforma, nacionalna ekonomska strategija i proaktivna uloga korporativne poslovne klase su glavna rješenja koje predlaže Harvard. Učinkovitiji, jednakopravniji i jednostavniji porezni sustav bi trebao bolje ostvariti distribuciju kapitala na dobrobit cijeloga društva, ignorirajući ograničenja američkog federalnog sustava i složenost američkog socioekonomskog društvenog tkiva. Poziv na stvaranje nacionalne ekonomske strategije je dobra ideja, ali gotovo u potpunosti nemoguća u trenutačnom sustavu. Američki ekonomski sustav i nepostojanje suradnje uprave i radnika, što je ključna sastavnica nacionalne strategije, jednostavno ne daju mogućnost dogovora oko smjernica i taktika takve vizije. I uloga korporacija je ovdje sumnjiva, jer zamišljeno mjesto pokretača i održavatelja sustava s takvom nacionalnom strategijom odudara od prirode partikularnih interesa američke gospodarske elite.
Kao glavna prepreka gospodarskom uspjehu, studija prepoznaje američki politički sustav, međutim ujedno priznaje da ne može objasniti zašto politički sustav ne donosi rezultate. Istovremeno, prepoznaje da je monetarnu politiku zemlje zamijenila proaktivna vlada, što je inače u pravilu najgori horor američkih građana.
Pesimizam studije ocrtava se u percepciji manjka konsenzusa o političkoj reformi. Rasprava o političkoj reformi se temelji na ekonomskim pitanjima, ali time ignorira šira pitanja s jakim političkim posljedicama, kao što je trošenje na obranu. Povijesno gledano, velike gospodarske i društvene poteškoće, koje se prikazuju u Harvardskoj studiji, a koje su u drugim ispitivanjima javnog mnijenja pokazali i smanjeno povjerenje u vladu, širenje društvenog jaza, povećavanje pesimizma, i protupoduzetnički duh, vodile su budućim društvenim promjenama i revolucijama. Činjenica da takve revolucije nije bilo u dvadesetom stoljeću, barem ne onih revolucija koje su mijenjale sliku Europe i Azije, ne jamči da neće do nje doći. Harvardska studija govori da će federalni proračunski deficit uskoro od 2,9 posto dostići 8,8 posto BDP-a zemlje. To će se dogoditi u idućih 30 godina, a nacionalni dug će narasti na 141 posto BDP-a, što se nije dogodilo još od Drugog svjetskog rata.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.