Kad je američki predsjednik Donald Trump ugostio prije mjesec dana kineskog kolegu Xi Jinpinga na svom floridskom imanju Mar-a-Lago, govorilo se o suradnji dviju najjačih svjetskih gospodarstava o povećanju američkog izvoza i smanjivanju trgovačkog deficita Washingtona u odnosu prema Kini, a tek na marginama se pričalo o američkom raketnom napadu na Siriju pri čemu je Bijela kuća pokazala da može djelovati unilateralno i protiv kineskog saveznika Sjeverne Koreje. U to vrijeme su odnosi američke i kineske vlade i dalje hladni posebice u Južnokineskom moru i na Tihom oceanu, ali to se odjednom okreće. Iznenada je Trump okrenuo svoje stavove, pa nakon što je pružio potporu Tajlandu i Filipinima u borbi za svoja suverena prava u Južnokineskom moru, sada američki predsjednik počinje gajiti toplije odnose prema Pekingu, očito tražeći prostor u kojemu želi pronaći čvršću kinesku suradnju po pitanju Sjeverne Koreje.
Niti jedan američki bojni brod nije ušao u 12 milja morskog prostora oko spornih otočja u Južnokineskom moru. Odluka da se ne izazivaju kineski teritorijalni zahtjevi predstavlja iznenađujuću prilagodbu Pekingu, iza čega se krije sve veće ulagivanje Xiju za pomoć oko krize na Korejskom poluotoku. Ta je kriza očito promijenila ideje Trumpove administracije kako će se pristupati Kini, nakon što je predsjednik govorio da će biti vrlo oštar prema Pekingu i nakon što se zavjetovao da će razotkriti Kinu manipulatorom novcem i zaustaviti kineski trgovački rast. U posljednja tri mjeseca i devet pokušaja lansiranja raketa u Sjevernoj Koreji, ploča se okrenula.
Kinesko veleposlanstvo u Sjevernoj Koreji savjetovalo je kineske državljane koji žive u toj zemlji da se vrate u Kinu zbog straha od vojnih provokacija Pyongyanga koji bi mogli voditi do američke odmazde. Tu poruku je veleposlanstvo odaslalo prije 85. godišnjice Koreanske narodne armije. Koliko to predstavlja kineski politički pritisak na Kim Jong-una teško je reći, ali šangajski krugovi otvoreno propituju relevantnost vojnog pakta Kine i Sjeverne Koreje, te savjetuju da se Kim dovede razumu trgovačkim povlasticama i ulaganjima. Kina već sada čini 90 posto sjevernokorejske vanjske trgovine, ali Kina je spremna podržati sankcije protiv ionako izolirane zemlje. Stoga se smatra da bi se Pyongyang mogao više okrenuti Rusiji u pronalaženju potpore.
Nakon toga se počelo govoriti o američko-kineskom strateškom odnosu. Logika tog odnosa jest da se Kina vraća na svjetsku pozornicu kao velika sila koja ima iznimno važnu i presudnu ulogu u Istočnoj Aziji, ali i na cjelokupnoj globalnoj sceni. Amerika, s druge strane, osjeća jenjavanje svoje moći i shvaća potrebu stvaranja prostora za kineski uspon. Da bi se ostvario odnos između jednopartijske komunističke Kine s kapitalističkim naumom i liberalne Amerike potrebno je mnogo truda i međusobnog razumijevanja. U američkom viđenju svjetske šahovske ploče nitko u Aziji ne bi smio imati hegemonsku moć, dok Kina želi održati potencijalne neprijatelje daleko od svojih obala. Bogatstvo i svjetska trgovina premjestilo se s atlantskog svijeta na azijske pacifičke obale, i tu ostaju veliki izazovi za budućnost i upravo na tim obalama će se odvijati utrka za prevlast između SAD-a i Kine. Pomorska suverenost je već počela biti glavnim izdankom takve utrke, te nije nemoguće očekivati da će se upravo u Južnokineskom moru dogoditi sukob većih razmjera.
Povijesni prijepori nisu riješeni. Tajvan, na koji su se preselili nacionalistički gubitnici Kineskog građanskog rata 1949., i dalje ostaje kao prijepor u kineskom narodu, a Komunistička partija Kine smatra da je njezina dužnost vratiti Tajvan matici. Američka zaštita otoka osigurava da se Kinezi ne usude vojnim putem to ostvariti. Stoga je Kina stvorila politiku jedne Kine, odnosno dugoročnim mirnim načinom povratka Tajvana pod suvereno pravo Pekinga. Donekle se ovo pitanje sa sigurnosnog stajališta neutraliziralo, kao i ono oko otoka Senkaku/Diaoyu koje drži Japan, a za koje Kinezi tvrde da su kineski.
U konačnici je ipak najvažniji fokus na Korejski poluotok gdje je Korejski rat zamrznuo stanje ni rata ni mira između dvije države istog naroda. Sjeverna Koreja, kojom vlada sadistička obiteljska mafija u trećoj generaciji, jedva preživljava, ali zato slijeva novac u nuklearne programe kojim prijeti južnim susjedima, stvara nelagodu Japanu, a može gađati i američku obalu. Pyongyang je strašno razočaran u Kinu, ali moraju pokazivati solidarnost s Pekingom jer je to jedina zemlja na svijetu koja može pomoći u održavanju sjevernokorejskog režima. U čemu je kineska logika? Za razliku od mnogobrojnih tumačenja da Kina koristi Sjevernu Koreju kao geopolitičko oružje protiv američkog utjecaja, razlog je puno prostiji. Ukoliko bi se srušila vlast u Sjevernoj Koreji, stanje u zemlji bi postalo neodrživo. Nastala bi propala država, bez gospodarstva, bez zemlje, s nizom nezadovoljnih i ljutitih građana. Milijuni bi se pokrenuli prema kineskim granicama i Kina bi uskoro imala migrantske valove koje vlada u Pekingu ne želi. S druge strane, na svojem trijemu bi Kina mogla vidjeti izgradnju jedinstvene, liberalno-kapitalističke i proameričke Koreje.
Na globalnoj razini Kina i Amerika imaju dijametralno suprotne stavove oko logike međunarodnih političkih odnosa. Washington želi očuvati unipolarni svijet ili barem onakav svijet u kojemu niti jedna strana ne bi mogla ugroziti Pax Americanu i status quo. Kina ima čisto revizionističke ciljeve i stvaranje multipolarnog svijeta u kojoj će se mijenjati struktura međunarodnog sustava i gdje će Peking imati golemu moć određivanja međunarodnih ekonomskih tijekova. Zbog toga je svaki razgovor dviju sila vrlo površan jer ne mogu promijeniti duboko nepovjerenje koje postoje među njima. Tako je i blagonaklonost Amerike prema nekim kineskim zahtjevima tek kozmetička prilagodba kako bi se udobrovoljila Kina na drugim frontovima.
Trump je ujedno nesvjesno omogućio i kineski prodor u Europu. Kinezi su uvidjeli da će Trump postati više protekcionistički u transatlantskim odnosima pa su požurili predstaviti trgovačke mogućnosti Europskoj uniji, jednom od vodećih kineskih trgovačkih partnera i važnim izvorom ulaganja i tehnologije, uz istovremeno micanja u stranu različitih stavova u bilateralnoj trgovini i ulaganjima s Europljanima. U ožujku je Europsko vijeće zaključilo da se trgovački odnosi s Kinom trebaju ojačati, iako Kina nije još priznata kao tržišno gospodarstvo što je preduvjet za snažne kinesko-europske odnose. Uobičajen srpanjski kinesko-europski summit je prebačen za mjesec ranije kako bi se poslala jedinstvena poruka Trumpu za veću ekonomsku globalizaciju i slobodnu i poštenu trgovinsku razmjenu. To pomaže Kini koja želi povećati potražnju na domaćem tržištu, kao i EU koja se pokušava oporaviti od duge recesije. Dvije strane se boje da će SAD nastaviti sa svojim unilateralnim stavom prema globalnim pitanjima i odvojiti se od multilateralnog pristupa kakav je postojao za vrijeme Obame, a ispaljivanja raketa na Siriju i ratnohuškački govori oko Sjeverne Koreje pokazuju opravdanost takvih strahova.
Trump je dodatno ojačao kinesko-europsku suradnju nakon što je pohvalio Brexit, dao izjave protiv eura, te se odbio rukovati s Angelom Merkel tijekom konferencije za tisak u Bijeloj kući što je izazvalo niz negativnih reakcija u europskoj javnosti. Kinezi su pritom lukavi; oni uvijek podržavaju proces europske integracije kako bi umanjili snažan pritisak SAD-a. Kinezi su, primjerice, tijekom nesuglasica među europskim saveznicima oko Bushove i Blairove najave napada na Irak 2003. podržali europske svemirske težnje i pozdravili lansiranje europskog globalnog navigacijskog satelitskog sustava Galileo kao alternative američkom GPS-u. Amerikanci su oštro kritizirali europski korak, smatrajući da se time oduzima američka prednost u svemiru i vodstvo u ključnim strateškim i visokotehnološkim industrijama. Za razliku od SAD-a, Kina je uložila milijune eura u europski projekt i postala najvažnijim neeuropskim partnerom Galilea. Kina je ujedno bila ta koja je kupovala obveznice eurozone kada je 2009. izbila eurokriza i financijska kriza i time je pripomogla boljem prevladavanju te krize. Amerika je pritom veselo trljala ruke, nadajući se da će Europljani opet postati ovisni o Washingtonu. Kinezi su svoje korake napravili prvenstveno radi svojih nacionalnih interesa, ali promišljajući u obliku dugoročne suradnje. Zbog tih golemih razlika, teško će nastati američko-kineski strateški odnosi koliko god se Xi i Trump međusobno slagali.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
