Afganistan, Irak, Libija, a možda i Sirija, sve su to pokušaji američkog svjetonazora za promjenom vlasti i političkog sustava. U Washingtonu se nastoji prikazati da je prisilna promjena režima na Bliskom istoku (i u drugim dijelovima svijeta) temeljena na racionalnoj računici velike sile koja time postiže demokratizaciju društva. Prava je slika drugačija. Interventne snage Zapada promiču političke dogovore sukladne njihovim vladajućim shemama ili su dio 'samorazumljive' prirode političke vlasti. U svim ovim intervencijama promjene režima Amerikanci su bili slijepo vođeni idejama vlasti i poimanjem SAD-a kao Bogom dane zemlje za širenje demokracije. I kako to obično biva, bombama vođena demokratizacija nije pretjerano uvjerljiva da stanovnici napadnute države mijenjaju svoje vrijednosti i političku kulturu.
Normativno pitanje mnogih društvenih znanstvenika jest kada će se bliskoistočne države demokratizirati. Literatura o promjeni režima od devedesetih se silovito veže uz arapske studije. Kako nije došlo do značajnijih političkih promjena i sustavnih tranzicija, pokrenulo se drugo pitanje koje pokušava odgovoriti što čini okosnicu i čvrstoću arapskog autoritarnog vladajućeg sustava. Na to se pronalazi nekoliko ključnih odgovora. Jedan jest oscilacija između kontrolirane političke liberalizacije i deliberalizacije, dok se drugi veže uz pet ključnih područja promjene unutar samih režima: legitimizacija, elite, izgradnja institucija, kooperacija i reakcije režima na vanjske utjecaje. Taj drugi trend je osobito važan za razumijevanje trajnosti autoritarnosti u arapskom svijetu.
Strukturalisti smatraju da se promjena režima mora dogoditi tamo gdje oni nisu pravilno strukturirani odnosno gdje postoji nekoherencija u odnosima vladajućih institucija što je neophodan preduvjet za dugotrajno djelovanje društva. Funkcionalisti smatraju da se promjena događa jer režimi ne djeluju kako trebaju, pogotovo ako nema učinkovitosti vladinih politika, ako vlast nema legitimitet u narodu ili ako dolazi do unutarnjih sukoba. Međutim, promjena režima kao stručan politološki pojam postao je istoznačnicom američkih invazija i rušenja trenutačnih vođa zemalja poput Iraka. Međutim, promjena režima se ne smije promatrati samo kao nasilna ili posvemašnja promjena vlasti, jer je to samo jedan oblik načina te promjene. Šira definicija pojma pruža ideje koje nikad nisu promatrane u američkoj vanjskoj politici prema Washingtonu neprijateljskim režimima.
Razlog tome je većinom tradicija. Amerikanci su se bavili promjenama režima preko jednog stoljeća. U daleko najvećem broju tih slučajeva, promjena je izvršena organizacijom državnog udara ili ubojstvom političkog vodstva. Ipak, najinteligentnija promjena režima ostvarena je tijekom Hladnog rata, i na američkoj i na sovjetskoj strani. Jedinstvenost Hladnog rata jest da se promjena režima ne ostvaruje jednim brzim i nasilnim udarcem, već da je to proces promjene političke kulture. Pitanje da li demokratska država može učinkovito promicati demokraciju u inozemstvu korištenjem sile je potom došlo u stvarnu raspravu tijekom osamdesetih naovamo. Među mnogim primjerima su američke intervencije u Grenadi 1983., Panami 1989., Haitiju 1994., Bosni 1995., Kosovu 1999., Afganistanu 2001., Iraku 2003., a potom u Libiji, Jemenu i Siriji.
Američki predsjednici od Woodrowa Wilsona do Baracka Obame posvetili su svoje mandate donošenju demokracije ljudima širom svijeta, često uz korištenje vojne sile. Nakon Hladnog rata, 2002. je George W Bush u Nacionalnoj sigurnosnoj strategiji napisao da sloboda, demokracija i slobodno poduzetništvo čine jedinstven i održiv model za nacionalni uspjeh, te da je ta formulacija ispravna i istinita za svaku osobu u svakom društvu. Drugim riječima, politika je SAD-a potpora i stvaranje demokratskih pokreta i institucija u svakoj naciji i kulturi s krajnjim ciljem završetka tiranije u svijetu.
I dok je ta ideja u celofanu pridobila pristaše u zapadnom svijetu, sama primjena na terenu pokazala je katastrofalno nepoznavanje prilika i kulture. Modeli promjene režima silom su čista propast. Afganistan je sada najduži rat koji je Amerika ikad vodila i nema naznake kraja. Irak gotovo spada u istu kategoriju. Oba slučaja temelje svoje pogreške na istom razlogu. Demokracija zapadnog oblika pokušava se silom nametnuti u sasvim drugačijem društvu, drugačije povijesti, vrijednosti i razvoja. U potpunosti je opravdano reći da su intervencije bile nagle i nepromišljene, primjerice rušenjem Sadama Huseina stvoren je vakuum koji je omogućio rast al-Kaide i Daeša. Čak i je Barack Obama nakon raspada države u Libiji rekao kako promjena režima nije djelotvorna.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
