Mnogi autori do sada su istaknuli agresivnu i militantnu politiku koju provodi izraelska vlada na prostoru Bliskog Istoka.
Među njima je svakako i židovski profesor i autor Noam Chomsky. Ipak, najbolju i najautentičniju kritiku bilo koje države mogu dati samo oni koji u toj državi i žive.
To pravilo nebi smjelo vrijediti samo za Izrael, ono bi moralo imati globalni karakter.
Jedino na temelju kritike "iznutra" možemo očitati postojanje ili nedostatak svijesti jednog naroda.
Uzmimo na trenutak primjer Michael Moore-a - njegova kritika američkog zdravstvenog sustava - unatoč sklonosti liberalnom trivijalizmu - kudikamo je snažnija upravo zbog činjenice da u svojoj kritici postaje disident u direktnom sukobu interesa s vlastitom vladom.
Država bez artikuliranog novinarskog, autorskog ili aktivističkog disidentizma osuđena je na medijski mrak, a njeni stanovnici na robovanje sirovoj propagandi.
Država Izrael zbog svog okrutnog tretmana palestinskog naroda na meti je globalne kritike. No, dok sve najveće sile podržavaju aktualni režim u Tel Avivu, disidenti unutar zemlje jedina su linija obrane koja razdvaja narod od autoritativne vlasti.
Jedino oni mogu i moraju zaustaviti okrutni antisemitizam koji sve manje uviđa razliku između naroda i izvršne vlasti.
(opširnije o ovoj tematici, preporučamo naš tekst: Porast antisemitizma je propadanje u pakao fašizma – obespravljeni radnici moraju naučiti prepoznavati svoje prave neprijatelje)
Svaka vlast pokušat će događaje iz povijesti brutalno koristiti u svojem svakodnevnom političkom probitku. Za nijednu vlast žrtve nisu svete i nijedna vlast žrtvama ne odaje počast na način da ih ostave da "počivaju u miru". Njihove kosti se razvlače po političkim kampanjama i služe za degutantno i nekrofilno zastrašivanje naroda.
Holkaust, 11. rujna 2001, Katinska šuma, ruševine Dresdena, masakr nad Armencima, Bleiburško polje, logor u Jasenovcu - sve te strašne tragedije, i mnoge druge, snažno su oružje u porobljavanju slobodne misli i visoke barikade pred progresivnim stanovnicima.
Svaka napredna, oslobodilačka misao - svaki plamen ljudske slobode nastoji se utrnuti krvavim zastavama i povijesnim udžbenicima. Povijest se kontinuirano predbacuje sadašnjosti, samo kako budućnost ne bi dobila zamaha.
Jedna od najsnažnijih instanci te vrste je upravo - Holokaust. Ta velika i nemjerljiva tragedija danas itekako služi mnogima za nesmetano provođenje svoje politike.
Upravo na tu temu osvrnula se autorica Merav Michaeli u najutjecajnijem i najstarijem židovkom listu "Haaretz".
U jučerašnjoj kolumni (30.1.2012.) kontroverznog naziva "Izraelski beskrajni Holokaust" (eng. naziv: "Israel's never-ending Holocaust") direktno proziva izraelsku vlast za korištenje Holokausta u vlastite političke svrhe.
Donosimo vam tekst u slobodnom prijevodu s engleskog jezika:
Autorica teksta "Izraelski beskrajni Holokaust" za dnevni list "Haaretz""U listu Haaretz očito je zavladala panika nakon što je prošli tjedan objavljeno istraživanje centra "Guttman Center-Avi Chai Foundation" po pitanju religioznosti. U petak je tako osvanuo naslov: "Istraživanje pokazalo kako rekordan broj Židova vjeruje u Boga". Ali panika u listu je bila na krivom mjestu.
Da, prošlo desetljeće raste broj Izraelaca koji su vezani uz Judaizam, ali to samo znači da se situacija vratila tamo gdje je i bila prije 2 desetljeća.
Upravo ovo isto istraživanje je provedeno 1991. i tada su rezultati bili slični današnjim. Slijedeće istraživanje, 1999., nakon što su mnogi imigrirali iz bivšeg SSSR-a, ali se još nisu sasvim asimilirali - objašnjava pad religioznosti u tom periodu.
10 godina kasnije, ti imigranti su se stopili s kulturom koja vlada u izraelskom društvu. Pri tome treba uračunati i ortodoksne i ultra-ortodoksne Židove koji su stvarali protutežu većinom sekularnim imigrantima s ruskog govornog područja, možemo zaključiti kako je broj religioznih stanovnika ostao gotovo nepromijenjen zadnjih 20 godina.
(nastavak teksta - gore desno)
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
