Militantne islamističke skupine pokušavaju proširiti svoje operacije u nova područja, osobito nakon poraza koje su doživjele u Siriji i Iraku, te podjednakoj mogućnosti u Siriji. Neki od njih gledaju na područje Sahela u zapadnoj i središnjoj Africi kao svoje najbolje mogućnosti. Francuska i američka vojska gotovo da i nisu prisutne u ovoj siromašnoj regiji Crnog kontinenta. Potreba za jačom međunarodnom pažnjom ovdje pokazala se u rujnu kada je četvero američkih vojnika ubijeno u jugozapadnom Nigeru, a što su napravili lokalni pobornici Daeša. Nedavni napad u Somaliji dodatno je povećao nesigurnost u Africi.
Militantne skupine održavaju se najviše u zapadnom Sahelu i bazenu jezera Čad. Neke, kao Boko Haram u sjevernoj Nigeriji, dijelovima Nigera, Čada i Kameruna, pokazuju znakove širenja i relativne kohezije. Druge manje skupine u Maliju su dosta neorganizirane. Sve njih pokušavaju regrutirati u svoju svrhu al-Kaida i Daeš, osobito ćelije koje opstoje u Libiji i Alžiru. Glavna sigurnosna prijetnja je stvaranje koridora između Sjeverne Afrike i Sahela koji bi mogao otvoriti slobodno kretanje terorista, novca, opreme i sposobnost brzog bijega. Ipak, sve dok su ove skupine fizički i operacijski odvojene i lokalne, suradnja među njima bit će teška.
I inače je Sahel područje nezakonite trgovine i šverca. Kao središte tranzita, droga se u Europu iz Južne Amerike dovozi kroz Afriku. Zemlje oko Gvinejskog zaljeva i zapadnoafričke atlantske obale glavne su luke dolaska droge, koja se potom krijumčari kroz Mali, Niger, Nigeriju, Burkinom Faso i saharsku pustinju prema Europi. Militanti su ključni dio kretanja droge jer služe kao prenositelji i dobivaju postotak profita. Uz to, regija je bogata uranijem, zlatom i ostalim metalima koji se lako prodaju na crnom tržištu. Istovremeno al-Kaida i Daeš vide u Sahelu plodno tlo za regrutiranje svojih članova. Islamistički ekstremisti i druge militantne skupine utvrđuju se lokalno i imaju mnogobrojne identitete, te time mogu utjecati na odluke lokalnih grupa. Mnoge su već prisegle odanost al-Kaidi i Daešu, osobito nakon što su te terorističke organizacije postale globalno poznate. Sahelske skupine pokušavaju povećati svoj status, dobiti više legitimnosti i možda dobiti dio financijskog kolača od terorističkih aktivnosti. Među njima su najpoznatiji nigerijski Boko Haram, koji je postao dijelom Daeša, te malijski Nusrat al-Islam, koji je sada ogranak al-Kaide.
Francuska i Sjedinjene Države imaju najviše mogućnosti za protuterorističke operacije u ovoj regiji zbog stacioniranja svoje vojske i iskustva. Francuska se usredotočuje na Mali i druge dijelove zapadnog Sahela, dok se Amerikanci nalaze u bazenu jezera Čad i gledaju prema istoku. Njihov širi strateški cilj je spriječiti nastanak transnacionalne prijetnje i stvaranja lukrativne i nezakonite trgovačke rute te središta regrutiranja za terorističke akcije u trećim zemljama. Istovremeno, ne očekuju da će uspjeti razoriti terorističke ćelije. Obje zemlje imaju male resurse. Američka vojska već je aktivna u drugim regijama, dok Francuska koristi većinu vojnih resursa za jačanje domaće sigurnosti s obzirom na prijetnje i terorističke akcije posljednjih godina. S druge strane, američka i francuska vojska smatraju dovoljnim sabotiranje tranzitnih puteva i napad na odabrane džepove militanata kada se za to pokaže potreba.
Za održavanje kopnene operacije to je i logično, jer se radi o zemljopisnom području koje onemogućuje druge taktike. Washington i Pariz se moraju oslanjati na dronove, lokalne vojne snage i jedinice za posebne operacije koji se mogu boriti u vrlo velikom i iznimno rijetko naseljenom području. Sama veličina prostora zahtjeva korištenje dronova za patrole i nadzor, a posebno tešku situaciju imaju planeri logistike. I dok su Amerikanci ovdje zbog svojih političkih interesa, Pariz gleda na svoju vojnu prisutnost u Africi pitanjem općenite opasnosti širenja terorista iz Zapadne Afrike prema Europi i osobito prema Francuskoj. Sjevernoafrički migranti i prerušeni teroristi mogu jednostavno prijeći Sredozemno more i stići na južne obale Francuske. Neki građani iz bivših francuskih kolonija u Africi imaju dvostruko državljanstvo, što im omogućuje lakše putovanje.
No, izgleda da nisu samo teroristi, već i svjetske sile zainteresirane za povratak Africi. Stoljećima su se vanjske sile sukobljavale u Africi, iskorištavajući slabosti i podijeljenost kontinenta kako bi došli do moći i resursa. I danas postoje razni motivi dolaska u Afriku. Amerikanci se žele suočiti s ekstremizmom al-Kaide i Daeša u Sahelu, a europske nacije poput Francuske, Velike Britanije i Portugala (sve bivše kolonijalne sile u Africi) surađuju s Amerikancima u jačanju afričkih sigurnosnih snaga.
Kina, druga velika globalna sila na afričkom kontinentu, traži saveze s državama koje joj mogu poslužiti kao tržišta i izvor sirovina. Od 1995. do 2015. trgovina između Kine i zemalja subsaharske Afrike porasla je za 40 puta. Preko 20 posto cjelokupnog afričkog izvoza namijenjen je Kini. Ujedno Kinezi iz Afrike dobivaju najveću količinu nafte nakon Bliskog istoka. Peking je snažno uložio u afričku infrastrukturu i razvio tržište za kineske proizvode. Do sada Amerikanci nisu u Kini vidjeli političkog remetilačkog čimbenika u Africi, ali se to mijenja kako Kina postaje dublje uključena u afričku sigurnosti kako bi zaštitila svoje trgovačke interese i građane. I Kina osjeća utjecaj terorizma: 2015. tri zaposlenika kineske željezničke korporacije ubijena su tijekom terorističkog napada u Bamaku, glavnom gradu Malija. Mnoge kineske brodove napali su posljednjih godina somalijski pirati. Peking je na to odgovorio povećanom ulogom u mirotvornim operacijama. Nedavno je Kina otvorila svoju prvu vojnu bazu izvan Azije, u Džibutiju. Kineski dužnosnici su potvrdili da je namjena baze potpora protupiratskim operacijama u somalijskim vodama, ali se razvija također i projekt kineske zračne snage koja može biti stacionirana u Džibutiju.
I Turska je otvorila svoju najveću bazu izvan zemlje u Somaliji, gdje obučava deset tisuća somalijskih vojnika. Afrika je postala središtem turske strategije globalnog širenja. Otvaranje baze vrijedne pedeset milijuna dolara pokazuje sve čvršće veze Ankare i Mogadishua. Turski odnosi s Rogom Afrike sežu u osmanska vremena, ali Erdoganova vlada je posljednjih godina postala osobito vrijedan saveznik Somalije. Somalijski premijer Hasan Ali Khaire zahvalio je turskoj na otvaranju ove škole i rekao kako će Turska pomoći u obnovi nacionalne snage koja predstavlja cijeli somalijski narod. U Somaliji su Turci vidjeli mogućnost svog djelovanja bez potrebe nadvladavanja neke druge regionalne ili globalne sile. Ankara ovdje naglašava pomoć u obučavanju, a ne otvorenu potporu sigurnosti, političkim strankama itd. I doista, Turci grade škole, bolnice i infrastrukturu, te pružaju školarine Somalijcima za studiranje u Turskoj. Erdogan je dvaput posjetio Mogadishu, a prvi puta 2011. bio je prvi neafrički čelnik države koji je posjetio Somaliju u dvadeset godina. Istovremeno je somalijska vlada bila postala važan glas protiv utjecaja Fethullaha Gülena i zatvorila škole i bolnice u Mogadishuu koje su vezane za njegov pokret.
Rusija je već čvrsto odlučila vratiti se na afrički kontinent, nakon što su Sovjeti imali široko predstavništvo u Africi tijekom Hladnog rata. Kao platformu svojih globalnih ambicija Afriku vidi i Iran, iako je taj korak možda još uvijek prevelik za Islamsku Republiku. Svi se oni pitaju koji je stav Trumpove administracije u Africi i kako Washington gleda na mogućnost geopolitičkih sukoba u Africi. Čini se da tu mogu biti mirni jer Trump gotovo niti ne priča o afričkom kontinentu. Njegova administracija u potpunosti ignorira Afriku, čime ostavlja mogućnost da se neke druge sile uključe u sigurnosne planove na terenu.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
