Laburističku stranku vode ljudi čija ideologija i vrijednosti nemaju ništa vezano uz tradiciju ove britanske političke stranke. Nigel Farage bi pljeskao na Corbynove izjave o strancima koji uzimaju poslove domaćim radnicima, a čini se da nema nikakve dobre opcije za laburističke zastupnike koji naginju političkom centru. Takve se izjave mogu čuti u Londonu ovih dana, gdje boravi autor ovih redaka. U ovom klasnom društvu valja uvijek paziti na korijene neke stranke ili političkog pokreta, a slično je s laburistima.
Naime, iako to zvuči na prvi pogled smiješno, laburisti nikada u povijesti nisu bili socijalistička stranka. Nastali su prije svega kako bi predstavljali interese radnika u parlamentu; stoga se i zove Laburistička (radnička) stranka, a ne Socijalistička stranka. Iako je imala mnogobrojne padove i preobrate, ova stranka je napravila važne i plemenite stvari u britanskom parlamentu, kao stranka društvene reforme i liberalno-demokratskog internacionalizma. No, sada je ona pod kontrolom i dominacijom ljudi čija je ideologija i vrijednosti daleko od onih koje je stranka kroz povijest ispovijedala.
Takvo stanje stvara dilemu među savjesnim laburističkim parlamentarnim zastupnicima koji vide promjenu u etici stranke i ne mogu se s time pomiriti. Neki od njih su pred rizikom izbacivanja s popisa biranja u svojim izbornim okruzima, pa su već izjavili britanskim medijima kako će radije sjediti u parlamentu kao neovisni zastupnici nego i dalje biti pokorni laburističkim whipovima. Sada se u krugovima Citya pokušavaju pronaći umjereni laburisti koji bi javno iskazali otpor Corbynovom vodstvu i u slučaju ponovnog biranja ušli u parlament kao neovisni zastupnici. Većina, kako to političari inače rade, će se pokoriti pravilima stranke u ime vlastitog interesa. Uostalom, takav nastup ne bi naveo radikalne ljevičare na protunapad. Umjereni laburisti gotovo da i nemaju alternativnih mogućnosti. A oni koji ostaju pod skutama stranke mogu računati na veliku demoralizaciju i marginalizaciju, s obzirom da čine savez s političkom snagom kojoj ne vjeruju. Ukoliko će čekati do trenutka kada ih stranka odbaci, pa potom javno prosvjeduju, bit će to samo znak kako su motivirani gubitkom svog zastupničkog mjesta, a ne uzvikom iz načela.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
