Islamska Republika Iran proslavila je 11. veljače 41. obljetnicu Islamske Revolucije. U velikoj demonstraciji naglasak je bio na žrtvi šehida Kasema Solejmanija, ali također i na pripremama za parlamentarne izbore u zemlji.
Uspjeh Islamske revolucije 1979. bio je šok za regiju Bliskog istoka, ali i za međunarodne političke odnose. Očekivalo se i predmnijevalo da će Islamska Republika pasti tijekom Iransko-iračkog rata, a potom da neće preživjeti karizmatičnu vladavinu prvog Vrhovnog vođe Ruholaha Musavija Homeinija. Međutim, Islamska Republika je prešla četrdeset godina svog postojanja. Mnogo upitnika se pojavljuje kako je moguće da takav jedinstveni politički sustav preživi, unatoč dugotrajnim sankcijama, gušenju oporbe, i kvazi-autorirarnoj vlasti, barem s obzirom kako zapadni svijet vidi današnji Iran. Razloga za to preživljavanje ima više, a ponajviše se temelje na snažnom izražavanju socijalne pravde, potpori naroda Irana revolucionarnim idejama (posebno u hladnoratovskom razdoblju), perzijskom nacionalizmu, te populizmu u kojemu se naznačava uloga naroda u očuvanju sustava. Tijekom vremena razvilo se nekoliko glavnih teorija uspjeha Revolucije i Islamske republike, a one su: teorija urote; modernizacijska teorija; ekonomska teorija; religijska teorija; teorija diktature; te teorija vjerskog vodstva. Pri tome se ne može zanemariti pristup razumijevanja uspjeha Islamske revolucije kao spoj više čimbenika, u kojemu su se spojili važnost kulturnih čimbenika, socioekonomskih čimbenika, psiholoških čimbenika, političkog pristupa revoluciji. Većina tih teorija pati od funkcionalističkog pristupa, kakav u teorijama revolucija primjerice predlažu Neil Smelser ili Chalmers Johnson, a koji pate od općenitog funkcionalističkog problema traženja ravnoteže i jasne uzročno-posljedične veze.
Revolucija je dovela do duboke promjene, ne samo zbog dramatičnih i nasilnih događaja, te relativno kratkog vremena trajanja, već stoga što je radikalno promijenila prirodu iranskog društva i u potpunosti iranskog političkog sustava. Osim političke promjene u smislu institucionalnog poretka, Islamska je revolucija bila ono što Theda Skocpol naziva društvenom revolucijom, jer je uključila brzu i temeljitu promjenu državne i klasne strukture na temelju pobune potlačene klase, i dovela do strukturalnih promjena u Iranu. Unatoč tome, revolucionarna transformacija nije dovela odmah do potpune promjene u cjelokupnom društvu, pa ni u samoj vlasti. Postoje kontinuiteti u oblikovanju vlasti, posebice što se tiče snažnog vojno-sigurnosnog sustava i centralizacije zemlje. Revolucija u Iranu je uključivala nasilje, ali više ga je bilo u postrevolucionarnom razdoblju, kada se raspala široka protušahovska koalicija i kada su započeti međusobni sukobi. U tim sukobima se, na temelju odrednica iranske političke kulture, počeo graditi kult šehida (mučenika), koji su svoju glavnu ulogu pronijeli tijekom Iransko-iračkog rata.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.