U ljeto 1984. godine prve bombe su potresle Tursku u borbi Kurda protiv Ankare. Trideset i pet godina kasnije, bombe i dalje tresu Tursku. Krajem srpnja ove godine u jugoistočnoj provinciji Hakkari ubijena je žena sa sinom starim jedanaest mjeseci. Dva dana kasnije, Kurdistanska radnička stranka (PKK) izdala je priopćenje kako skupina nikad nije ciljala civile te da je smrt majke i djeteta bila teška pogreška. Turski je bijes izrazio turski ministar unutarnjih poslova Suleyman Soylu koji je jasno na pogrebu ovih žrtava ukazao kako se ne treba samo kriviti PKK, već i Europu i Sjedinjene Države koji podupiru terorizam.
Iz turske perspektive, logično je odrediti ubojstvo dvoje civila u geopolitičkom smislu. Vlada ne čini razliku između PKK, koji djeluje unutar turskih granica i ima svoje glavne baze u planinama susjednog Iraka, i Narodne jedinice za zaštitu (YPG), povezane kurdske oružane skupine koja kontrolira velike teritorije sjeverne Sirije i brani je protiv, primjerice, Daeša. YPG je također glavna komponenta Sirijskih demokratskih snaga (SDF), najvažnijeg partnera Sjedinjenih Država u tekućoj borbi protiv ostataka Daeša u Siriji. Američko oružje opskrbljuje, trenira i pomaže (sa zračnim napadima) SDF, i tako, prema Turskoj, izravno podupire PKK. Ne samo da su PKK i YPG jedno te isto u turskim očima, ni PKK niti kurdski politički pokret ne mogu se razlikovati od drugih. Ovo objašnjava zašto je Turska toliko uperena protiv Europe. Desetljećima se kurdski politički pokret uspio organizirati u Europi. Iako su prepreke koje su nekoliko europskih vlada stavile na put pravnog djelovanja kurdskih skupina povećane posljednjih godina - na primjer zabrana zastavica PKK u Njemačkoj, opetovani upadi na političke skupove u Nizozemskoj i Njemačkoj, zaustavljanje kurdske satelitske televizije koja emitira iz Europe i manjak europskih licenci - to sve nije dovoljno za Tursku. Turska traži punu reakciju na pokret, koju Europa ne može sebi pruštiti.
Drugim riječima, turska država osjeća nedovoljnu podršku svojih NATO saveznika u borbi protiv terorizma. Za PKK, s druge strane, odnosi s Turskom su i dalje ratni. No, PKK može odijeliti ideologiju i svog vođu Abdullaha Öcalana s YPG-om u Siriji, jer priroda njihove borbe je drugačija. U međuvremenu, PKK u Turskoj nema teritorij i plaća gerilski rat protiv turske vojske koju smatra okupacijskom snagom u kurdskim zemljama. Da bi se okončalo krvoproliće, u kojem su bezbrojni borci i civili izgubili život, morat će se pokrenuti politički dogovor. Trenutno, nitko u Turskoj nije ni najmanje voljan razmotriti politički spor s PKK-om: za Ankaru, oni su jednostavno teroristi i moraju biti uništeni. Sada se sukob približava svojoj 35. godišnjici i ispunjava sve kriterije kako bi se odredio "nemeđunarodni oružani sukob" prema međunarodnom pravu. Turska žestoko odbacuje ovu oznaku. Ona ne bi samo prisilila Tursku da se pridržava ratnih pravila koja se primjenjuju na takve sukobe, nego PKK više ne bi bio prepoznat kao teroristička organizacija, poluga koju je Turska dugo koristila u korist pregovaranja sa svojim saveznicima.
Kurdistanska radnička partija je osnovana 1978. godine u selu Fis u krugu kurdskih studenata pod vodstvom Abdullaha Öcalana. Ideja PKK je izvorno bila spoj revolucionarnog socijalizma i kurdskog nacionalizma, tražeći utemeljenje neovisne, socijalističke države u regiji, koja je trebala biti poznata kao Kurdistan. Početni razlog osnivanja bio je ugnjetavanje Kurda u Turskoj. Do tada su uporaba kurdskog jezika, haljina, folklora i imena zabranjena u kurdskim naseljima. Turske vlasti službeno su zabranile riječi "Kurdi", "Kurdistan" ili "Kurdski". Nakon vojnog udara 1980. godine, kurdski jezik službeno je zabranjen u javnom i privatnom životu. Mnogi koji su govorili, objavljivali ili pjevali na kurdskom, uhićeni su i zatvoreni. PKK je tada formiran, kao dio sve većeg nezadovoljstva zbog suzbijanja etničkih Kurda u Turskoj, u nastojanju da se uspostavi jezična, kulturna i politička prava za tursku nacionalnu kurdsku manjinu.
Od osnutka PKK je sudjelovao u oružanim sukobima s turskim snagama sigurnosti. Međutim, pobuna na cijelom nivou počela je 15. kolovoza 1984., kada je PKK najavio kurdski ustanak. Od početka sukoba, umrlo je više od 40.000, od kojih su većina bili turski kurdski građani. Od zatvaranja Öcalana 1999. godine pokret je prerastao iz marksizma-lenjinizma prema novoj političkoj platformi demokratskog konfederalizma, uz mogućnost prestanka službenog poziva za uspostavom potpuno samostalne zemlje. U svibnju 2007. godine, bivši pripadnici PKK pomogli su formirati Uniju Kurdistanske Zajednice (KCK), krovnu organizaciju Kurda iz Turske, Irana, Iraka i Sirije. Tijekom 2013. godine PKK je proglasio sporazum o prekidu vatre i počeo polagano povlačiti svoje borce u Kurdistansku regiju sjevernog Iraka kao dio procesa rješavanja spora između turske države i kurdske manjine. U kolovozu 2015. godine, PKK je priopćio kako će prihvatiti još jedan prekid vatre s Turskom samo unutar Ujedinjenih naroda ili američkim jamstvima. PKK je naveden kao teroristička organizacija u nekoliko država i organizacija, uključujući NATO, Sjedinjene Američke Države, Ujedinjeno Kraljevstvo, Japan i Europsku uniju, koji su svi nominalni turski saveznici. Međutim, Ujedinjeni narodi i zemlje poput Švicarske, Kine, Indije, Rusije i Egipta, koji nisu saveznici Turske, nisu odredili PKK kao terorističku organizaciju.
Posljedice zastoja izgledaju opasno. Ipak, prije pet godina, nakon sukoba u 2011. i 2012. godini, obje strane su se složile s prekidom vatre i započele dijalog kako bi povukao sukob u političku arenu. Dok je PKK opetovano rekao da je spreman razgovarati, a Öcalan je čak proglašavao kako će oružana borba biti završena 2013. godine, turska konzervativno-nacionalistička vlada i dalje tvrdi kako nema kurdskog pitanja, već samo terorizam koji treba izbrisati. Turska javnost uglavnom je loše informirana o trenutnom stanju sukoba. Gotovo da ne postoje nezavisni mediji, a oni koji objavljuju bez državnog nadzora imaju ograničeno čitateljstvo. Kao rezultat toga, vlada definira pri-povijest. Kada PKK ubija civile, javni bijes je razumljivo žestok. Iako je ubojstvo žene i njezinog mladog sina u Hakkari možda bila "pogreška", PKK ponekad cilja na civile. Budući da je prekid vatre završio u ljeto 2015. godine, među onima koji su ubijeni bili su vladini dužnosnici i učitelji. PKK je preuzela odgovornost za smrt, ali je izjavila kako su njegove žrtve špijunirale za državu ili izravno pomagale državi u kršenju ljudskih prava protiv kurdske populacije, uključujući i aktiviste. Činjenica da ubijeni nisu nosili uniformu, tvrdili su PKK, ne čine ih nužno nedužnim civilima.
Dakle, gotovo 35 godina nakon početka sukoba, jugoistočna Turska i sjeverni Irak, koji često Kurdi nazivaju Kurdistan na sjeveru i jugu, ostaju ratne zone. A krv vojnika, gerilaca i civila nastavit će teći.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
