Fisija - mogućnost cijepanja atoma uz proizvodnju velike sile - otkrivena je 1938. Nedugo zatim istaknuti znanstvenici, među kojima je bio i Albert Einstein, pišu američkom predsjedniku Franklinu D. Rooseveltu tražeći od njega da hitno pokrene proces stvaranja atomske bombe, prije nego nacisti dođu do iste. 1941. godine Amerikanci pokreću projekt Manhattan. Trebalo im je četiri godine da proizvedu atomsko oružje. Prva atomska bomba testirana je 16. srpnja 1945. na prostoru američke savezne države Novi Meksiko (operacija "Trinity"). Već u rujnu iste godine Amerikanci pokreću atomsko bombardiranje dva japanska grada, Hirošime i Nagasaki, uništavajući u trenutku i njih i njihove građane. Japan kapitulira. Sovjeti užurbano rade na svom atomskom programu te prvu bombu uspješno testiraju 29. kolovoza 1949. postavši tako druga nuklearna vojna sila.
Kada pak govorimo o dolasku treće nuklearne sile, Britanije, potrebno je vratiti se nakratko na američki projekt Manhattan. Naime, još za vrijeme rata Britanija je počela raditi na projektu stvaranja nuklearnog naoružanja, u sklopu projekta pod nazivom Tube Alloys. No, Amerikanci, svjesni što Britanci rade, ponudili su Britaniji da se američki i britanski projekti ujedine, zajedno još s kanadskim, te da tako zajedničkim snagama ubrzaju projekt Manhattan. Pristali su, britanski znanstvenici počeli su raditi na projektu Manhattan, a Britanija se nadala da će SAD svakako s njima podijeliti nuklearno oružje kada isto bude proizvedeno, jer tako im je i rečeno.
No, odmah po završetku Drugog svjetskog rata Britanija će otkriti kako njihov "specijalan odnos" sa SAD-om odjednom više nije baš toliko specijalan... Novi britanski premijer Clement Attlee (porazio je Winstona Churchilla na izborima 1945., no Churchill će se vratiti na vlast na izborima 1951.), zajedno s kanadskim premijerom Williamom Kingom odlazi u Washington kako bi s novim američkim predsjednikom Harryem S. Trumanom vidjeli o čemu se radi, otkud stiže zahlađenje u odnosima. Ovaj im je pak pripremio dokument (Quebec sporazum) u kojem se tvrdi kako će sve tri zemlje u potpunosti surađivati po pitanju primjene civilne i vojne atomske energije.
Attlee se zadovoljno vratio u London, misleći kako je britansko nuklearno naoružanje osigurano - jer ipak su i Britanci pridonijeli stvaranju američke bombe. No, uskoro se razočarao kada su mu Amerikanci "pojasnili" da sporazum koji je potpisao je zapravo ograničen "samo na suradnju po pitanju znanstvenog istraživanja". Nedugo zatim neće imati niti to jer SAD 1946. donosi novi zakon (Atomic Energy Act) u kojem se okončava sva tehnička suradnja te se zabranjuje dijeljenje podataka sa saveznicima.
Jedino što je Britancima sada preostalo je da nastave tamo gdje su ranije stali, da sami sastave svoju bombu (vjerujući kako im je ista apsolutno nužna ukoliko Britanija želi ostati relevantna svjetska sila). Prionuli su na posao, najbolji znanstvenici radili su na projektu.
Jedan od znanstvenika koji se pak često pojavljivao bio je fizičar Klaus Fuchs, izbjeglica iz Njemačke koji je već radio s Amerikancima na izradi bombe. No, nešto je bilo sumnjivo kod gospodina Fuchsa... I tako dok Britanija žuri s ciljem da postanu druga atomska sila, nakon što su im Amerikanci zatvorili vrata, 1949. Sovjeti ih prestižu. Kako li su samo uspjeli tako brzo? Britanski MI5 odlučio je intenzivno istražiti slučaj i trag vodi do gospodina Fuchsa. Privode ga na ispitivanje i on priznaje - radio je kao sovjetski špijun i odavao im je tajne. Primjerice, Sovjetima je dojavio kako obraditi uran i točno koliku količinu upotrijebiti - samo za tu informaciju je Amerikancima trebalo dvije godine rada i oko 400 milijuna potrošenih USD... Suđenje Fuchsu trajalo je 90 minuta i ekspresno je dobio 14 godina zatvora.
U konačnici Britanci su sastavili svoju bombu te je samo još trebalo pronaći mjesto gdje će je testirati. Nakon nekoliko ideja odlučili su se s u suradnji s australskim vlastima da će to biti laguna Monte Bello otoka na zapadu Australije. Bomba je uspješno testirana 3. listopada 1952. godine.
Bomba je bila postavljena u trup broda - naime, Britance je zanimalo kakvu će štetu prouzročiti jer su se sami bojali da bi im neprijatelji mogli tako "doploviti" s bombom do njihove obale.
Britanska fregata HMS Plym u kojoj je detonirana atomska bomba
Jedan od pripadnika britanske mornarice, mladi mornar Derek Hickman, ispričao je svoje iskustvo promatrajući eksploziju s broda HMS Zeebrugge: "Naredili su nam da se poredamo na palubi i da se leđima okrenemo. Stavili smo ruke preko očiju dok se odbrojavalo. Tada se dogodio veliki bljesak, a ja sam mogao vidjeti kosti u svojim rukama, kao na X-zrakama. Tada je uslijedio snažan zvuk, pa vjetar, i onda su nam rekli da se okrenemo... Bomba je bila smještena u palubi ratnog broda od 1,450 tona, a sve što je ostalo od istog su bili mali komadi metala, veličine šake, koji su padali poput kiše...".
Bila je to plutonijska bomba, a zračenje je zahvatilo i dio australskog kopna. Najgore su prošli mornari britanske mornarice koji definitivno nisu bili na "sigurnoj" udaljenosti kako im je rečeno - neki su se razboljeli od posljedica radijacije, imali su zdravstvenih tegoba tijekom cijelog života, a većem broju kasnije su se djeca rađala s deformacijama. Jedan od mornara, James Stephenson, kasnije je ispričao: "Nitko zapravo nije znao što radimo, niti mi, niti znanstvenici. To je jednostavno bio posao kojeg smo morali napraviti".
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
