Krajem 1921. razne manje desničarske stranke u Italiji ujedinile su se u jednu Fašističku stranku na čijem čelu je bio budući talijanski diktator Benito Mussolini. Riječ je o periodu izuzetne krize u Italiji nakon Prvog svjetskog rata, periodu koji se često naziva "Biennio Rosso" (Dvije crvene godine). Neki su smatrali kako će već 1918. u Italiji buknuti revolucija (godinu ranije buknula je u Rusiji). Došlo je do velikih sukoba i oštre polarizacije između ljevičarskih i desničarskih snaga. U konačnici su prevladali radikalni desničari, a kulminacija je bio fašistički marš na Rim kojeg je početkom listopada 1922. najavio Benito Mussolini u svom govoru - pritom ističe: "Ili će nam vlast biti predana ili ćemo je sami preuzeti marširajući na Rim".
Dakle, postalo je jasno da Fašistička stranka nema namjeru dolaziti na vlast demokratskim putem, ako im to odmah ne pođe za rukom (izbori su održani 1919. godine, pobijedila je Socijalistička stranka).
Mussolini je osmislio plan u četiri točke:1) Fašisti iz cijele Italije doći će u Rim.2) Sve ključne javne zgrade u Rimu bit će zauzete, uključujući i one u važnim gradovima izvan Rima (naročito na sjeveru Italije).3) Nakon toga tražit će od aktualne vlasti da odstupe i da svu vlast predaju njemu i Fašističkoj stranci.4) Naoružane fašističke snage bit će u blizini Rima - ako se vlasti ne predaju srušit će ih se silom.
Bio je to grandiozan, ali i naivan plan. Talijanska vojska u Rimu bila je daleko brojnija od fašista, a fašisti koji su iz raznih dijelova Italije 28. listopada krenuli u marš na Rim gotovo da i nisu imali oružje (mnogi su došli s poljoprivrednim alatom). No, Mussolini je računao na jedno - da vlasti i kralj Victor Emmanuel III (Italija je tada još bila formalno kraljevina) nipošto ne žele novo izbijanje sukoba tako neposredno pred završetak Prvog svjetskog rata. Vlast možda i nije tako razmišljala, ali kralj Victor Emmanuel definitivno jest - on je vjerovao da bi se svaki sukob u ovakvoj napetoj situaciji vrlo lako mogao pretvoriti se u građanski rat, a to je nešto što je želio spriječiti pod svaku cijenu.
Nadalje, kralj Emmanuel znao je da je njegov bratić, Vojvoda od Aoste (grad na sjeverozapadu Italije), princ Aimone, pristaša fašista te da bi ga mogao srušiti, odnosno smijeniti ukoliko bi se usprotivio Mussoliniju.
Zanimljivost - taj isti Aimone će kasnije za vrijeme Drugog svjetskog rata biti proglašen hrvatskim kraljem (!) za vrijeme NDH (od 1941. do 1943.) pod nazivom Tomislav II. Titulu mu je dodijelio upravo talijanski kralj Victor Emmanuel III.
I tako je Mussolini već dan nakon marša na Rim (fašisti, njih oko 30,000, su došli pred grad, ali većina nisu odmah ušli unutra) primljen kod kralja da bi ga ovaj već idućeg dana, 30. listopada, proglasio novim talijanskim premijerom. Nakon to...
Dakle, postalo je jasno da Fašistička stranka nema namjeru dolaziti na vlast demokratskim putem, ako im to odmah ne pođe za rukom (izbori su održani 1919. godine, pobijedila je Socijalistička stranka).
Mussolini je osmislio plan u četiri točke:1) Fašisti iz cijele Italije doći će u Rim.2) Sve ključne javne zgrade u Rimu bit će zauzete, uključujući i one u važnim gradovima izvan Rima (naročito na sjeveru Italije).3) Nakon toga tražit će od aktualne vlasti da odstupe i da svu vlast predaju njemu i Fašističkoj stranci.4) Naoružane fašističke snage bit će u blizini Rima - ako se vlasti ne predaju srušit će ih se silom.
Bio je to grandiozan, ali i naivan plan. Talijanska vojska u Rimu bila je daleko brojnija od fašista, a fašisti koji su iz raznih dijelova Italije 28. listopada krenuli u marš na Rim gotovo da i nisu imali oružje (mnogi su došli s poljoprivrednim alatom). No, Mussolini je računao na jedno - da vlasti i kralj Victor Emmanuel III (Italija je tada još bila formalno kraljevina) nipošto ne žele novo izbijanje sukoba tako neposredno pred završetak Prvog svjetskog rata. Vlast možda i nije tako razmišljala, ali kralj Victor Emmanuel definitivno jest - on je vjerovao da bi se svaki sukob u ovakvoj napetoj situaciji vrlo lako mogao pretvoriti se u građanski rat, a to je nešto što je želio spriječiti pod svaku cijenu.
Nadalje, kralj Emmanuel znao je da je njegov bratić, Vojvoda od Aoste (grad na sjeverozapadu Italije), princ Aimone, pristaša fašista te da bi ga mogao srušiti, odnosno smijeniti ukoliko bi se usprotivio Mussoliniju.
Zanimljivost - taj isti Aimone će kasnije za vrijeme Drugog svjetskog rata biti proglašen hrvatskim kraljem (!) za vrijeme NDH (od 1941. do 1943.) pod nazivom Tomislav II. Titulu mu je dodijelio upravo talijanski kralj Victor Emmanuel III.
I tako je Mussolini već dan nakon marša na Rim (fašisti, njih oko 30,000, su došli pred grad, ali većina nisu odmah ušli unutra) primljen kod kralja da bi ga ovaj već idućeg dana, 30. listopada, proglasio novim talijanskim premijerom. Nakon to...
