Napoleon Bonaparte djelovao je nezaustavljivo u ljeto 1812., ali se tada namjerio na preveliki zalogaj. Pokrenuo je invaziju na Rusiju, inicijalno snažno napredujući, rušeći ruske gradove, ali ga je stigla - kao i druge prije i poslije njega - neumoljiva ruska zima koja je Rusima pomogla slomiti Napoleonovu "Grande Armée". Nakon velikog udarca u Rusiji vratio se u Europu, no tamo su se njegovi protivnici već organizirali, u prvom redu Pruska i Austrija koje su se 1813. udružile s Rusijom u koaliciju kako bi napokon porazili Napoleona.
Unatoč poljuljanoj poziciji Napoleon je uspjevao ostvariti još nekoliko većih taktičkih pobjeda, ali bilo je kasno... saveznici u proljeće 1814. upadaju u Francusku i zauzimaju Pariz. Do travnja 1814. Napoleon je bio prisiljen abdicirati, ali pričamo o Napoleonu, a njega se nije moglo tek tako zaustaviti!
Poraženog poslali su ga u egzil, poprilično komotan egzil, na otok Elbu pred obalom Toskane. Tamo su mu dali da upravlja otokom što i jest, gradio je ceste, upravljao rudnicima, čak je i promijenio pravosudni sustav, ali kako jednog Napoleona koji je maštao o tome da će vladati cijelim svijetom zadovoljiti jednim otokom?
Svrgnuti Napoleon napustio je Francusku 20. travnja 1814. godine, sukladno sporazumu iz Fontainebleaua kojeg je potpisao s predstavnicima Rusije, Austrije i Pruske. Naređeno mu je da ode iz Francuske na otok Elbu, no, zanimljiv je podatak da mu je dopušteno da tamo dođe kao vladar, kao "car Elbe". Nakon 14 dana putovanja stigao je na otok koji je tada imao oko 12,000 stanovnika. Napoleon, sada već u svojoj 45. godini, došao je na otok Elbu te poručio okupljenima: "Želim od sada živjeti kao čuvar mira". Zaista, Napoleon je uistinu i radio naporno na unapređenju Elbe i života na otoku, pokazujući još jednom svoj liderski karakter koji ne jenjava ni nakon takvog silnog poraza kao što je bila njegova avantura u Rusiji.
Svima se činilo kako se Napoleon "smirio" i kako je zaista spreman voditi relativno miran život, daleko od revolucionarnih previranja i imperijalnih pohoda. No, svi su bili u krivu jer čim je Napoleon nogom iz broda kročio na otok počeo je smišljati svoj povratak u Francusku.
Dakako, za vrijeme boravka na Elbi nije baš mogao raditi što god je htio jer austrijski i francuski čuvari pratili su ga neprestano. No, bio je jako dobro informiran, dobivao je na tisuće pisama iz cijele Europe te je čitao sve veće novinske listove kako bi bio stalno upoznat s dešavanjima u Europi i svijetu.
Za vrijeme boravka na Elbi bio je marljiv upravitelj - dao je izgraditi nove rudnike željeza, a do koje mjere je pazio na sve u svom novom, daleko manjem od donedavno većine pokorene Europe, ali ipak "svom", carstvu, pokazuje i detalj da je sam dizajnirao službenu zastavu Elbe te je ista u uporabi i dan danas...
Unatoč poljuljanoj poziciji Napoleon je uspjevao ostvariti još nekoliko većih taktičkih pobjeda, ali bilo je kasno... saveznici u proljeće 1814. upadaju u Francusku i zauzimaju Pariz. Do travnja 1814. Napoleon je bio prisiljen abdicirati, ali pričamo o Napoleonu, a njega se nije moglo tek tako zaustaviti!
Poraženog poslali su ga u egzil, poprilično komotan egzil, na otok Elbu pred obalom Toskane. Tamo su mu dali da upravlja otokom što i jest, gradio je ceste, upravljao rudnicima, čak je i promijenio pravosudni sustav, ali kako jednog Napoleona koji je maštao o tome da će vladati cijelim svijetom zadovoljiti jednim otokom?
Svrgnuti Napoleon napustio je Francusku 20. travnja 1814. godine, sukladno sporazumu iz Fontainebleaua kojeg je potpisao s predstavnicima Rusije, Austrije i Pruske. Naređeno mu je da ode iz Francuske na otok Elbu, no, zanimljiv je podatak da mu je dopušteno da tamo dođe kao vladar, kao "car Elbe". Nakon 14 dana putovanja stigao je na otok koji je tada imao oko 12,000 stanovnika. Napoleon, sada već u svojoj 45. godini, došao je na otok Elbu te poručio okupljenima: "Želim od sada živjeti kao čuvar mira". Zaista, Napoleon je uistinu i radio naporno na unapređenju Elbe i života na otoku, pokazujući još jednom svoj liderski karakter koji ne jenjava ni nakon takvog silnog poraza kao što je bila njegova avantura u Rusiji.
Svima se činilo kako se Napoleon "smirio" i kako je zaista spreman voditi relativno miran život, daleko od revolucionarnih previranja i imperijalnih pohoda. No, svi su bili u krivu jer čim je Napoleon nogom iz broda kročio na otok počeo je smišljati svoj povratak u Francusku.
Dakako, za vrijeme boravka na Elbi nije baš mogao raditi što god je htio jer austrijski i francuski čuvari pratili su ga neprestano. No, bio je jako dobro informiran, dobivao je na tisuće pisama iz cijele Europe te je čitao sve veće novinske listove kako bi bio stalno upoznat s dešavanjima u Europi i svijetu.
Za vrijeme boravka na Elbi bio je marljiv upravitelj - dao je izgraditi nove rudnike željeza, a do koje mjere je pazio na sve u svom novom, daleko manjem od donedavno većine pokorene Europe, ali ipak "svom", carstvu, pokazuje i detalj da je sam dizajnirao službenu zastavu Elbe te je ista u uporabi i dan danas...
