22.9.1980. - Irak pokreće invaziju na Iran: Priča o revoluciji i strahu od nje, desetljeću rata do iznemoglosti, kemijskim napadima koje je omogućio Zapad i zastrašujućim "ljudskim valovima" koji su zaustavili daleko snažnijeg protivnika

Irak, pod vodstvom Saddama Husseina, 22. rujna 1980. pokrenuo je vojnu invaziju na Iran - krvavi rat trajat će 8 godina, a ukupan broj žrtava varira od nekoliko stotina tisuća do preko milijun mrtvih.

Napad dolazi svega godinu dana nakon Iranske revolucije 1979. koja je itekako prestrašila Saddama i njegov režim. Naime, Irak je većinski šijitska zemlja (a Saddam je bio sunit) i strah je bio da će se iranska revolucija, kao što i jest tendencija svih revolucija, uskoro proširiti na njihovu zemlju. Dakako, važnu igru u ovoj situaciji odigrao je i SAD koji je radio na tome da "potakne" irački napad na Iran (pošto su s vlasti srušili njima lojalnog šaha Pahlavija).

Bilo je tu i teritorijalnih sporova, ali ne nešto zbog čega bi se vodio takav rat (iako je Saddam upravo teritorijalne sporove citirao kao povod za invaziju). Irak je imao jasan cilj, anektirati naftom bogatu iransku provinciju Khuzestan i još neke dijelove.

Inicijalno Irak je bio vrlo uspješan, do kraja 1980. uspjeli su zauzeti čak 15,000 km2 iranskog teritorija, no nadali su se da će post-revolucionarni kaos u Iranu ići im na ruku, u tome su se prevarili jer Iranci su pružili daleko snažniji otpor nego se Irak nadao.

Već do lipnja 1982. Iran je uspio vratiti sav izgubljeni teritorij te su čak krenuli u ofenzivu, ofenzivu koja će trajati idućih šest godina.
Iranski vojnici za vrijeme bitke za Khorramshahr
Bilo je tu raznih snaga koje su se "iznutra" borile za drugu stranu, recimo Narodni mudžahedini Irana (MEK) koji su se borili na strani Iraka ili pak iračke kurdske snage (KDP i PUK) koje su se pak borile na strani Irana protiv Saddama Husseina.

Ono što je fascinantno u ovoj borbi je činjenica da se Iran morao boriti za svoju egzistenciju gotovo u potpunosti sam, oslanjajući se samo na sebe, dok je Irak uživao konkretnu potporu obje strane tadašnjeg Hladnog rata - i SAD i SSSR su podržali Saddama u ratu protiv Irana, kao i Britanija, Francuska i gotovo sve arapske zemlje.

Jedine zemlje koje su podupirale Iran bile su Kina, Sjeverna Koreja te dvije arapske zemlje koje su odbile stati na stranu Iraka - Libija i Sirija. Dakako, bila je tu i notorna Iran-Contra afera u sklopu koje je SAD zapravo dostavljao oružje Iranu, navodno u zamjenu za oslobođenje zarobljenika u Libanonu, ali i kako bi ilegalno novce prebacivali Contra militantima u Nikaragvi. Tadašnja nesvrstana Jugoslavija je pak za cijelo vrijeme rata prodavala aktivno oružje jednoj i drugoj strani. Turska je pak također zauzela neutralan stav, nije nikome prodavala oružje, ali je aktivno trgovala i s Iranom i Irakom za vrijeme rata.
Ali Hamnei (desno), današnji iranski ajatolah, za vrijeme Iransko-iračkog rata
Rat je na kraju završio 20. kolovoza 1988. UN primirjem nakon iscrpljivanja s obje strane.

Mnogi su Iračko-iranski rat usporedili s Prvim svjetskim ratom zbog taktike koja je korištena - ratovanje u rovovima koje se prostiralo diljem linije konfrontacije, uporišta sa strojnicama, napadima bajunetama, zastrašujući i fascinantni iranski napadi "ljudskim valovima", intenzivna uporaba kemijskog oružja od strane Iraka, ali i namjerni napadi na civilne mete...

Rat je na kraju završio bez promjene granice, no može se argumentirati da je to rat u kojem je Iran pobijedio jer je bio napadnut, a obranio se.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.