22.9.1980. - Irak pokreće invaziju na Iran: Priča o revoluciji i strahu od nje, desetljeću rata do iznemoglosti, kemijskim napadima koje je omogućio Zapad i zastrašujućim "ljudskim valovima" koji su zaustavili daleko snažnijeg protivnika

Irak, pod vodstvom Saddama Husseina, 22. rujna 1980. pokrenuo je vojnu invaziju na Iran - krvavi rat trajat će 8 godina, a ukupan broj žrtava varira od nekoliko stotina tisuća do preko milijun mrtvih.

Napad dolazi svega godinu dana nakon Iranske revolucije 1979. koja je itekako prestrašila Saddama i njegov režim. Naime, Irak je većinski šijitska zemlja (a Saddam je bio sunit) i strah je bio da će se iranska revolucija, kao što i jest tendencija svih revolucija, uskoro proširiti na njihovu zemlju. Dakako, važnu igru u ovoj situaciji odigrao je i SAD koji je radio na tome da "potakne" irački napad na Iran (pošto su s vlasti srušili njima lojalnog šaha Pahlavija).

Bilo je tu i teritorijalnih sporova, ali ne nešto zbog čega bi se vodio takav rat (iako je Saddam upravo teritorijalne sporove citirao kao povod za invaziju). Irak je imao jasan cilj, anektirati naftom bogatu iransku provinciju Khuzestan i još neke dijelove.

Inicijalno Irak je bio vrlo uspješan, do kraja 1980. uspjeli su zauzeti čak 15,000 km2 iranskog teritorija, no nadali su se da će post-revolucionarni kaos u Iranu ići im na ruku, u tome su se prevarili jer Iranci su pružili daleko snažniji otpor nego se Irak nadao.

Već do lipnja 1982. Iran je uspio vratiti sav izgubljeni teritorij te su čak krenuli u ofenzivu, ofenzivu koja će trajati idućih šest godina.
Iranski vojnici za vrijeme bitke za Khorramshahr
Bilo je tu raznih snaga koje su se "iznutra" borile za drugu stranu, recimo Narodni mudžahedini Irana (MEK) koji su se borili na strani Iraka ili pak iračke kurdske snage (KDP i PUK) koje su se pak borile na strani Irana protiv Saddama Husseina.

Ono što je fascinantno u ovoj borbi je činjenica da se Iran morao boriti za svoju egzistenciju gotovo u potpunosti sam, oslanjajući se samo na sebe, dok je Irak uživao konkretnu potporu obje strane tadašnjeg Hladnog rata - i SAD i SSSR su podržali Saddama u ratu protiv Irana, kao i Britanija, Francuska i gotovo sve arapske zemlje.

Jedine zemlje koje su podupirale Iran bile su Kina, Sjeverna Koreja te dvije arapske zemlje koje su odbile stati na stranu Iraka - Libija i Sirija. Dakako, bila je tu i notorna Iran-Contra afera u sklopu koje je SAD zapravo dostavljao oružje Iranu, navodno u zamjenu za oslobođenje zarobljenika u Libanonu, ali i kako bi ilegalno novce prebacivali Contra militantima u Nikaragvi. Tadašnja nesvrstana Jugoslavija je pak za cijelo vrijeme rata prodavala aktivno oružje jednoj i drugoj strani. Turska je pak također zauzela neutralan stav, nije nikome prodavala oružje, ali je aktivno trgovala i s Iranom i Irakom za vrijeme rata.
Ali Hamnei (desno), današnji iranski ajatolah, za vrijeme Iransko-iračkog rata
Rat je na kraju završio 20. kolovoza 1988. UN primirjem nakon iscrpljivanja s obje strane.

Mnogi su Iračko-iranski rat usporedili s Prvim svjetskim ratom zbog taktike koja je korištena - ratovanje u rovovima koje se prostiralo diljem linije konfrontacije, uporišta sa strojnicama, napadima bajunetama, zastrašujući i fascinantni iranski napadi "ljudskim valovima", intenzivna uporaba kemijskog oružja od strane Iraka, ali i namjerni napadi na civilne mete...

Rat je na kraju završio bez promjene granice, no može se argumentirati da je to rat u kojem je Iran pobijedio jer je bio napadnut, a obranio se.

Saddam se nadao da bi zauzimanjem naftom bogate provincije Khuzestan mogao Iranu nanijeti takav udarac da bi se tamošnja revolucija, na čelu s ajatolahom Ruhollahom Homeinijem, jednostavno raspala. Dakako, pritom je imao i ideju da će se ovim ratom Irak pozicionirati kao glavni lider u regiji, možda čak i na cijelom Bliskom istoku. Pritom je napravio jednu veliku pogrešku - nadao se kako će iranski Arapi stati uz njega, naročito u provinciji Khuzestan, no to se nije dogodilo, borili su se na strani iranske revolucije.

Irak, kako smo i spomenuli, inicijalno je bio vrlo uspješan, djelomično i zbog činjenice da je visoki iranski vojni kadar eliminiran nakon revolucije. Nadalje, Irak je bio znatno modernije naoružan od Irana. No, Iran je na samoj fronti pokrenuo kontranapad "ljudskim valovima" - oni koji su svjedočili toj taktiki opisuju je kao nešto najstrašnije što se na jednom ratištu moglo vidjeti. "Ljudski val" bio je točno to što i zvuči - val ljudi, često s minimalnim naoružanjem kako juriša na puno snažnijeg i naprednijeg neprijatelja nastojeći savladati svojom kvantitetom (Iran ima tri puta veću populaciju od Iraka). Većinom su to bili mladi vojnici, nerijetko čak i djeca od po svega 14 godina... Rečeno im je da imaju svetu dužnost, da će ih Bog učiniti nepobjedivima... Jurišali su pod paljbom artiljerije, strojnica, preko minskih polja i zračnih napada. Kako je istaknuo jedan libanonski novinar (dopisnik AP-a) koji je svjedočio ovom činu - "Bilo je više ljudi nego su Iračani imali metaka".

Unatoč ogromnim gubicima, ova požrtvovna taktika Iranaca, utemeljena na idealu "mučenika" u konačnici se "isplatila". Uspjeli su odbaciti puno jačeg neprijatelja te je već 1982. Saddam zavapio za primirjem, no ajatolah Homeini nije pristao - naredio je ofenzivu, ulazak u Irak i zauzimanje svetog grada Karbalah kao i strateške luke Basra.
Oko 95,000 iranske djece-vojnika (većinom 16 i 17 godina) poginulo je za vrijeme rata
Uslijedio je višegodišnji teški rat za vrijeme kojeg se linija fronte nije previše pomicala. Tek pred kraja rata je iračka vojska ponovno počela ostvarivati pobjede na terenu nakon čega je Iran, također iscrpljen ratovanjem, napokon pristao na mirovni sporazum s Irakom.

Jedan od većih incidenata dogodio se krajem rata, 3. srpnja 1988. američke snage srušile su iranski putnički zrakoplov Airbus A300 (Iran Air let 655) - pritom je ubijeno 290 civila. Amerikanci su tvrdili kako su mislili da je riječ o iranskom F-14 Tomcatu te kako se isti nalazio u međunarodnom zračnom prostoru - kasnije je potvrđeno da nije, zrakoplov je bio putnički i nalazio se u iranskom zračnom prostoru.

Jedan od najstrašnijih segmenata rata je bilo obilato korištenje kemijskog oružja od strane Iraka protiv Irana. U nabavi kemijskog oružja Saddamu su aktivno pomagali SAD, Zapadna Njemačka, Nizozemska, Britanija i Francuska. U izvještaju američke CIA-e iz 1991. navodi se kako je čak oko 50,000 Iranaca stradalo u napadima kemijskog oružja.
Iranska haubica za vrijeme rata
Što se dogodilo nakon rata? Iran je opstao, Iranska revolucija je opstala, no i dalje je Zapad tretirao Iran kao neprijatelja, nešto što se i danas itekako osjeća u odnosu Irana i SAD-a. Što je bilo s Irakom? Saddam, koji nije ostvario svoje ratne ciljeve, osjećao se pomalo izigran od strane Zapada koji ga jest "gurao" u ovaj krvavi rat pa je stoga dvije godine kasnije odlučio svoje ratne troškove "namiriti" tako da je izveo invaziju na susjedni naftom bogati mali Kuvajt. Čak je vjerovao da mu SAD to "dozvoljavaju" - pogrešna interpretacija. SAD su pokrenuli napad na Irak, krenuo je prvi Zaljevski rat.

Irak je devastiran američkim i savezničkim zračnim napadima, Kuvajtu je vraćena sloboda, a Saddam je dobio dvostruku zonu zabrane leta (sjever i jug Iraka) koju su nadzirali saveznici te je u tom procesu stvorena i autonomna regija Irački Kurdistan (u sukobima s Kurdima Saddam je također intenzivno koristio kemijsko oružje).

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.