Španjolska je i danas važna zemlja, 5. je ekonomija Europe (iza Britanije, Njemačke, Francuske i Italije), a nekoć je bila velika svjetska sila. No, Španjolska zapravo i nije tako stara zemlja (vrlo relativan pojam!) pošto je stvorena "tek" krajem 15. stoljeća i to jednim brakom.
Naime, dugo vremena se pokušavalo ujediniti razne kršćanske zemlje na Pirenejskom poluotoku (poznat i pod nazivom Iberijski poluotok), a nerijetko se to činilo na "civilizirani" način, brakovima između članova kraljevskih obitelji. Tako je u konačnici poluotok završio s 4 kršćanske kraljevine: Portugal, Kastilja, Navarra i Aragon - te jednom muslimanskom: Granada.
19. listopada 1469. Ferdinand II. Aragonski oženio se za Izabelu I. Kastiljsku te je njihovim brakom stvoren put prema Španjolskoj (čim poraze okolne kraljevine, dakako). Bio je to, u retrospektivi, jedan od najvažnijih brakova u povijesti uopće, naročito kad se uzme kolika je Španjolska postala sila nakon ujedinjenja. Popriličan izazov za mladog kralja i kraljicu - naime, Izabela je imala svega 18 godina dok je Ferdinand bio godinu dana mlađi od nje.
Ovako je izgledala situacija na Pirenejskom poluotoku početkom 15. stoljeća (za detaljnu kartu s označenim gradovima u tadašnjim kraljevinama kliknite ovdje).
Bilo je tu i ozbiljnih "bračnih razmirica", puno većih nego u klasičnom braku - naime, Ferdinand je smatrao da bi on, pošto je sada oženjen za Izabelu, trebao postati kralj Kastilje, ali Izabela se nije slagala i zadržala je krunu za sebe. Kasnije je dogovoreno da će dijeliti krunu, a ista stvar bila je i u slučaju Aragona - Ferdinand isprva nije želio dijeliti krunu sa svojom suprugom, no kasnije je ipak popustio. I tako su njih dvoje postali tzv. "Los Reyes Catolicos", odnosno "katolički monarsi" (Španjolska je de-facto osnovana 1479. godine).
Ferdinand i Izabela, tzv. "Los Reyes Catolicos"
Dobro, ovdje govorimo o ujedinjenju Aragona i Kastilje, što je pak bilo s ostalim kraljevinama na Pirenejskom poluotoku?
Kralj i kraljica prvo su se okomili na muslimansku kraljevinu, odnosno emirat, Granadu. Što vojskom, što direktnim uplitanjem u unutarnje političke sukobe, Ferdinand i Izabela osvojili su Granadu 1492. godine.
Kraljevinu Navarra se također osvojilo, ali osvajanje će potrajati - rat se vodio sve do 1524. godine kada je u konačnici poražena kraljevina podijeljena između Španjolske i Francuske.
Vratimo se na trenutak u Granadu. Unatoč sukobu koji je doveo do pada emirata Granade, na ovom prostoru kršćani i muslimani zapravo su dugi niz godina živjeli u popriličnoj toleranciji. Podsjetimo, muslimani (Omejidski kalifat) zavladali su velikim dijelom Pirenejskog poluotoka još od početka 8. stoljeća (odnosno nakon što su, dolazeći iz Afrike, tamo porazili Vizigotsko kraljevstvo).
Omejidski kalifat protezao se na gotovo cijelo područje Pirenejskog poluotoka
Prostor pod muslimanskom vlašću nazivali su Al-Andalus - to je arapsko ime za dijelove Pirenejskog poluotoka pod vlašću španjolskih muslimana (ili Maura) u razdoblju od 711. do 1492. godine (ovaj pojam inače nije istoznačnica današnjoj, a ni povijesnoj Andaluziji).
Što se dogodilo nakon pada emirata Granade? Na temelju tradicije suživota španjolski kralj i kraljica poručuju kako će Mauri u Granadi, sada u sastavu Španjolske, imati potpunu vjersku slobodu. No, obećanje nije dugo potrajalo, svega nekoliko godina.
Naime, muslimani na ovom prostoru također će postati meta španjolske notorne inkvizicije koju je još 1478. Ferdinandu i Izabeli odobrio papa Siksto IV.
Inkvizicija je bio brutalan period progona "heretika", odnosno nasilna homogenizacija Španjolske. Prvotno je bila usmjerena protiv Židova jer su se Ferdinand i Izabela bojali da bi Židovi mogli ugroziti njihovu katoličku vlast. Židovima su date dvije opcije - mogu ili prijeći na kršćanstvo ili će biti prognani iz zemlje (ili gore).
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
