Kada govorimo o borcima protiv rasističkog aparthejda u Južnoj Africi mnogi se prvo sjete Nelsona Mandele, no osim njega postojala je - kako je sam Mandela kasnije rekao - "iskra koja je zapalila vatru diljem Južne Afrike" - ta iskra bio je čovjek po imenu Steve Biko.
Rođen je 1946. u siromašnoj obitelji u malom južnoafričkom mjestu Ginsberg. 1966. upisuje fakultet medicine na sveučilištu u južnoafričkoj provinciji Natal te tamo pristupa anti-aparthejd studentskoj organizaciji NUSAS (Nacionalni savez studenta Južne Afrike). Kao izuzetno inteligentan i artikuliran mladić uskoro postaje jedan od vodećih boraca protiv rasističke vladavine bjelačke manjine. Svoje ideje objavio je u nizu članaka pod pseudonimom Frank Talk.
No, uskoro postaje frustriran činjenicom što NUSAS-om dominiraju bijeli liberali koji, iako se protive aparthejdu, smatra Biko, ne mogu zapravo sasvim razumijeti što ta situacija znači po crnačko stanovništvo. Bilo mu je dosta paternalističke bjelačke brige (tako ju je barem on vidio) te je stoga odlučio 1968. osnovati novu organizaciju SASO (Južnoafrička studentska organizacija). Istoj su se mogli priključiti isključivo crnci.
Iako bi neki mogli zaključiti kako je zbog toga Biko bio rasist, nije, imao je brojne prijatelje bijelce, među kojima je imao potporu, no i ljubavnice (slovio je za velikog ženskara, a rasa mu pritom nije bila bitna - općenito uz politiku volio je i dobru zabavu, kao i alkohol).
Stvorio je pokret koji je zagovarao pad aparthejda i uspostavu socijalističke republike, a ideologija koju je promicao dobila je naziv "crnačka svijest". Nije bio nasilna osoba, vjerovao je da se politički ciljevi mogu ostvariti kroz podizanje svijesti, zajedništva, kroz jačanje crnačkog ponosa. Poznati slogan "black is beautiful" (crno je lijepo) dolazi upravo od njega.
Vidjevši da se sve veći broj ljudi oko njega okuplja, vlasti su, očekivano, postale nervozne. Naime, u vrijeme kada je Biko postao popularan Nelson Mandela je već bio u zatvoru osuđen na doživotnu robiju - tako da je Steve Biko na neki način ispunio vakuum koji je nastao nakon uklanjanja Mandele. Vlasti su pak zaključile da to znači samo jedno: moraju ukloniti i Bikoa.
1973. optužili su ga za "subverzivno djelovanje" na temelju čega mu je zabranjeno javno djelovanje. No, njegov pokret, ali i on, ostali su aktivni. Kako je vrijeme prolazilo sve češće mu se prijetilo, a u nekoliko navrata je uhićen. Kada je pak uhićen zadnji put, 18. kolovoza 1977. godine, brutalno je prebijen od strane snaga sigurnosti te je od posljedica preminuo, imao je svega 30 godina. Više od 20,000 ljudi došlo je na njegov pogreb.
Vlasti su mislile da će eliminacijom najistaknutijeg kritičara riješiti se briga, no dogodilo im se upravo suprotno - Steve Biko je za života bio lider pokreta, no nakon njegove smrti postaje legenda. Priča o njemu širi se cijelom Južnom Afrikom, Afrikom, svijetom... O njemu se pišu pjesme, njegovo lice je na slikama, zidovima (o njegovom životu 1987. snimljen je poznati film "Cry Freedom") - postao je ono čega su se bjelačke vlasti trebale najviše bojati: mučenik. Kao takav će ostati i zapamćen.
Dakako, aparthejd će kasnije ipak pasti. Nelson Mandela 1990. izlazi na slobodu nakon 27 godina u zatvoru. F. W. de Klerk, tadašnji predsjednik Južne Afrike, zadnji u vrijeme aparthejda, oslobodio ga je nakon velikog međunarodnog pritiska (ali i zbog činjenice da se bojao da je na pomolu rasni rat). S njim je tada ispregovarao kraj aparthejda te održavanje prvih multi-rasnih izbora na kojima je Mandela pobijedio postavši prvi crni predsjednik Južne Afrike, a njegova stranka ANC od tada vlada zemljom.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
