Tzv. Burmanska pruga je željeznička pruga duga 415 kilometara te spaja grad Ban Pong u Tajlandu te Thanbyuzayat u Burmi, odnosno današnjem Mjanmaru. Izgradili su je Japanci, točnije Japansko carstvo, 1943. godine kako bi mogli lakše prebacivati trupe i vojnu opremu za vrijeme Drugog svjetskog rata. Burmanska pruga zapravo je bila sekcija duže linije koja je u konačnici spojila Bangkok, glavni grad Tajlanda, s Rangoonom (današnji Yangon), glavnim gradom Burme (Mjanmara).
Dovršena je prije roka, službeni kraj izgradnje bio je 17. listopada 1943. godine. Zašto pak danas, na obljetnicu dovršetka izgradnje, zapravo govorimo o ovoj željezničkoj pruzi? Zato jer ova pruga nije kao i druge, a to postaje jasno čim spomenemo kako se i danas ista često naziva Pruga smrti. Zašto nosi takav jeziv naziv? Uskoro će postati jasno...
Naime, prugu je gradilo između 180,000 i 250,000 prisilnih radnika iz jugoistočne Azije, tzv. "Romusha" (japanski naziv za "radnika") Zapravo reći da su ovi ljudi bili "radnici" bila bi povijesna nepravda. Većina od njih radili su doslovno kao robovi po naredbi japanske okupatorske vojske. Nadalje, na izgradnji pruge radilo je i oko 61,000 savezničkih ratnih zarobljenika (oko 30,000 bili su ljudi iz britanskih kolonija i iz same Britanije, oko 18,000 iz nizozemskih kolonija i Nizozemske, 13,000 iz Australije, te oko 700 američkih zarobljenika).
Karta s označenom prugomBroj "Romusha" je, prema pojedinim izvorima, dosezao i do 300,000. Zašto se zove Pruga smrti? Zato jer je na izgradnji iste umrlo oko 90,000 Romusha radnika te oko 12,000 savezničkih ratnih zarobljenika. Neki smatraju da je broj mrtvih bio čak i veći, u slučaju Romusha smrtnost je bila i do 50% (!).
Izgradnja je započela u rujnu 1942. u Tajlandu te u prosincu u Burmi. Plan je bio da će pruga biti kompletirana do kraja 1943., a kako smo i spomenuli, završena je već 17. listopada.
Radilo se u nemogućim uvjetima. Riječ je o iznimno teško pristupačnom terenu. Do koje mjere je ovo bio kompliciran projekt govori činjenica da je za prugu moralo biti izgrađeno više od 600 mostova, od toga 8 dugačkih. Radnici su radili do iznemoglosti, doslovno do smrti. Nije bilo lijekova, nije bilo ni adekvatne količine hrane, ali ni materijala. Na raspolaganju su imali samo najosnovniji alat - lopate i čekiće. Radilo se u džungli, na ogromnim vrućinama i uz ogromnu vlažnost zraka.Jedan od stotina mostova izgrađenih u sklopu "Pruge smrti"
Vlasti u Burmi, koje su pozdravile japansku invaziju pošto je ista okončala britansku kontrolu, pomogle su Japancima u regrutiranju vlastitog stanovništva.
Japanske vlasti iz početka su pokušale angažirati radnike diljem regije, postavljajući oglase u Malaji (današnja Malezija), Singapuru i drugdje, obećavajući radnicima dobre plaće, smještaj za njihove obitelji... No, kada im se javio nedovoljan broj radnika odlučili su se za drugu metodu - silu. Prema nekim dokumentima na pruzi je radilo oko 100,000 Malajskih Tamila te je "posao" preživjelo svega njih 40,000. Bio je to pravi genocid s predumišljajem - da priča bude tragičnija, mnogi radnici iz Malaje dolazili su vjerujući lažnim japanskim oglasima. Na brojnim oglasima pisalo je: "Lagan posao, dobra plaća, dobar smještaj!". Mnogi od njih doveli su stoga sa sobom i svoje supruge, djecu... Na kraju su znatan broj njih završili u malim improviziranim mrtvačnicama, odnosno kućama u koje su se ubacivali leševi, leševi na leševe...Malajski Tamili za vrijeme izgradnje pruge
Ratni zarobljenici tretirani su možda i najgore, bili su na samom dnu te hiper-eksploatirane hijerarhije, a većina onih koji su preživjeli morali su provesti još dvije godine u japanskom zarobljeništvu prije oslobađanja, odnosno kraja Drugog svjetskog rata.Australski i nizozemski zarobljenici za vrijeme izgradnje pruge
Jedan od najtežih segmenata izgradnje pruge svakako je bio most pod rednim brojem 277 - poznat i pod nazivom "Most na rijeci Kwai". Isti most kasnije će biti populariziran u istoimenom filmu iz 1957., no mnogi smatraju kako isti ne prikazuje dovoljno realno svu patnju i strašne uvjete u kojima su ratni zarobljenici bili prisiljeni raditi. Film je pak oštro kritiziran i od strane Japanaca zbog činjenice da su u istom njihovi inženjeri bili prikazani kao nesposobni (što u stvarnosti nije bilo tako - bili su itekako precizni i sposobni, isto kao što je i japanska vojska bila u tjeranju ljudi da rade do smrti...).
Prvo je izgrađen drveni most, u veljači 1943., a zatim i puno snažniji od čelika i betona u lipnju 1943. Američke snage planirale su ga srušiti u zračnom napadu 23. siječnja 1945., no zbog loših vremenskih uvjeta napad nije izveden tako da taj most i danas stoji.Izgradnja mosta na rijeci Kwai (crtež je napravio tamo 1943. britanski slikar Leo Rawlings koji je bio jedan od ratnih zarobljenika)
Sama pruga, na koju se "potrošilo" možda i do 200,000 života (prema nekim izvorima), bila je u funkciji svega 2 godine. Nakon završetka Drugog svjetskog rata brojne sekcije bile su oštećene i nisu ponovno popravljanje. Od originalne "Pruge smrti" danas je u funkciji oko 130 kilometara iste. Postoje planovi za obnovu željezničke povezanosti između Tajlanda i Mjanmara, no čini se kako se nikome ne žuri s tim projektom.
Nakon kapitulacije Japana i završetka Drugog svjetskog rata ukupno 111 japanskih dužnosnika suđeno je za ratne zločine zbog iskazane brutalnosti za vrijeme izgradnje pruge. Njih 32 osuđeno je na smrt. Radnicima iz jugoistočne Azije, obiteljima preminulih, nikada nisu isplaćene nikakve kompenzacije ili reparacije što je, moglo bi se reći, nepravda za kraj, još jedna velika nepravda u ovoj tragičnoj i zločinačkoj priči gdje je svaki metar pruge građen s ljudskim životima.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.