U kolovozu ove godine, navršilo se 150 godina otkako je Karl Marx, jedan od najznačajnijih filozofa, političara i ekonomista novog doba objavio prvi tom svog grandioznog "Kapitala" koji je drastično utjecao na cijeli svijet do dana današnjeg. To je fascinantan primjer kako jedna knjiga možda odrediti tijek povijesti desetljećima, a izgleda i stoljećima u budućnosti. Premda se još krajem 1970-ih godina, a naročito raspadom socijalističkog lagera 1991. najavljivala definitivna Marxova politička smrt, odnosno kako je marksizmu na političko-teorijskom planu istekao rok trajanja, pokazalo se da su tvorac marksizma i njegovo temeljno djelo daleko žilaviji no što su mnogi liberalni ekonomisti mislili i očekivali. Do danas Kapital je preveden gotovo na sve jezike svijeta i uz Bibliju smatra se najčitanijom i najvažnijom knjigom koja je ikada izdana.
Fascinirajuće je da je Kapital preživio turbulentna desetljeća promjena, ratova i sukoba te da se kontinuirano tiska u proteklih stoljeće i pol. Riječ je o glomaznoj knjizi s više od 2000 stranica sitnog printa u tri debela toma čiji su neki dijelovi ostali nedovršeni. Kapital je znanstvena analiza kapitalističkog sustava i načina na koji funkcionira, ali i nudi i rješenja problema odnosno alternative kroz socijalizam i komunizam.
Knjiga za cilj ima opisivanje ekonomske i socijalne stvarnosti sjeverozapadne Europe u 19. stoljeću - što je kontekst koji je naoko različit od našeg, ali ustvari nije. Svi problemi koji su se tada događali poput izrabljivanja radnika, velike nezaposlenosti, siromaštva, neizvjesnosti za sutrašnjicu, krize kapitalizma aktualni su i danas pa je stoga Marx danas aktualniji nego ikad. Danas se na marksizam (učenje Karla Marxa i Friedricha Engelsa) ne pozivaju samo klasični ljevičari već i pripadnici pokreta Occupy Wall Street, ali s vremena na vrijeme i časopisi poput Economista i Forbesa odaju priznanje da su osnivači marksizma bili u pravu.
Iako je Kapital mnogo puta proglašen mrtvim, on se uvijek vraća, a posljednji primjer vraćanja interesa dogodio se nakon izbijanja Svjetske financijske krize 2008. Knjiga se svrstava uz bok "Bogatstvu nacija" Adama Smitha i "Općoj teoriji zaposlenosti, kamata i novca" Johna Maynarda Keynesa. Interes javnosti za te tri knjige, svojevrsne ekonomske biblije, redovito snažno poraste svaki put kad kapitalistički sustav naleti na krize. Uz Kapital može se kazati da je i "Manifest komunističke partije" Marxa i Engelsa jednako aktualan iako je napisan 1848. na tek pedesetak stranica.
Još u svom glasovitom predgovoru, "Prilozima kritici političke ekonomije" Marx je precizno formulirao koncepciju povijesno-materijalističkog razvoja tvrdeći kako u društvenoj proizvodnji ljudi stupaju u određene, nužne odnose neovisno od njihove volje. A, cjelovitost tih odnosa proizvodnje sačinjava ekonomsku strukturu društva na kojoj se diže pravna i politička nadgradnja i u tom pogledu neodvojiva je (s)veza između "oblika zajednice i oblika proizvodnje(života)". Zatim slijedi glasovita rečenica: "Ne određuje svijest ljudi njihov bitak, već obrnuto…"
Analizu kapitala Marx je započeo analizom fetišizma robe i kako je zapisao: "Stvarni početak rađanja kapitala je roba koja je neposredno jedinstvo upotrebne i razmjenske vrijednosti; dakle rezultat dvaju suprotnosti". Marx je konstatirao kako on ne želi time dijeliti vrijednost na dva apstraktna pola, već želi podijeliti konkretni društveni (ob)lik proizvoda roba. Roba (proizvodi i usluge proizvedene za razmjenu) nisu jednostavno stvari ili objekti, jer ujedno posjeduju i upotrebnu vrijednost (ispunjavanje ljudskih potreba ili želja) i vrijednost razmjene (kao nešto što se može zamijeniti za nešto drugo). Ali se onda vrijednost pripisuje robi, umjesto rezultatu rada, a razmjena robe i tržišno utemeljena interakcija se smatra "prirodnim" načinom odnosa spram svih stvari, umjesto historijski specifičnog skupa društvenih odnosa. Potreba stjecanja, opsesija materijalnim zadovoljenjem želja i uređivanje ljudskog blagostanja prema njihovoj mogućnosti da zahtijevaju različitu robu, sve to može biti opisano u formi fetišizma robe. Opsesija rastom BDP-a samog po sebi među političarima i široj javnosti je ekstreman, ali široko rasprostranjen primjer današnjeg fetišizma robe.
Središnja ideja u knjizi je kapital. Za Marxa tu se ne radi o samom resursu, jednostavnom čimbeniku proizvodnje analognom zemlji i radu, već o izrazu veoma specifičnih društvenih odnosa proizvodnje. Društveni odnos između poslodavca i radnika je ono što, ustvari, omogućava postojanje kapitalističke proizvodnje. Prema Marxu, društvo u kapitalizmu podijeljeno je na dvije klase ljudi – prva je ona koja tvori manjinu i izrabljuje tuđi rad: buržoazija. Druga skupina ili klasa, velika je većina u koju spadaju svi oni koji nisu izrabljivači, dakle radnici – ili prema marksističkoj terminologiji – proletarijat. Kompletna kolektivna društvena svijest izravni je proizvod temeljnih društvenih odnosa (radnik – vlasnik kapitala). Prema Marxu, kapitalizam je u svojoj definiciji opterećen kontradikcijama koje proizlaze iz suprotstavljenih interesa, radnika s jedne i vlasnika kapitala s druge strane. Iako radnik proizvodi vrijednost svojim znanjem, rukama i intelektom, vjeruje Marx, vlasnik kapitala uopće ne sudjeluje u stvarnoj proizvodnji vrijednosti, nego samo vlasništvom nad sredstvima proizvodnje, ali zato od nje ubire najveći dio kolača (profit), dajući radniku samo manji komad u naknadi za njegov rad. Prema Marxu, prije ili kasnije mora doći do izravnog sukoba između ove dvije klase. A kada dođe taj dan proletarijat na temelju svoje masovnosti mora pobijediti.
Marx je identificirao tri "kardinalne činjenice" kapitalističke proizvodnje: 1. Koncentracija sredstava proizvodnje u rukama malobrojnih, gdje oni prestaju djelovati kao vlasništvo neposrednih radnika i pretvaraju se u društvene proizvodne kapacitete; 2. Organizacija rada u društveni rad: putem kooperacije, podjela rada i udruživanje rada s prirodnim naukama; 3. Stvaranje svjetskog tržišta.
Kapitalizam je dinamičan, neprestano generira nove vrste proizvodne organizacije i ekonomskih institucija: ne samo tvornički sustav, već i novija uređenja, financijske institucije i strukture... Marx je smatrao da je kapitalizam u stanju kontinuirane neravnoteže, zbog tendencije neravnomjernog razvoja koji nije ograničen samo na jedno područje, već karakterizira sve društvene odnose. Za Marxa krize pod kapitalizmom nikad nisu čisto "financijske" ili "novčane", već one označavaju stvarne neravnoteže.
Temeljna značajka kapitalizma kojeg je Marx opisao je otuđenje. Ono se ne odnosi na izolirano iskustvo osjećaja pojedinca o otuđenju iz društva ili zajednice, već na opće stanje široke mase radničke klase. Najjednostavnije kazano, može biti izraženo gubitkom kontrole radnika nad njihovim vlastitim radom. Otuđenje radnika znači da oni zapravo prestaju biti autonomna ljudska bića jer ne mogu kontrolirati svoje radno okruženje, proizvode koje proizvode, ili čak način na koji se međusobno odnose. S obzirom da ovo u osnovi definira njihove uvjete postojanja, to znači da radnici nikada ne mogu postati autonomni i samostalni ljudi i društvena bića u kapitalizmu.
Kapital je ključno djelo u kodificiranju Marxovih razmišljanja čija je namjera bila na analizi tržišnoga gospodarstva utemeljiti postavke nove faze razvoja čovječanstva, socijalizma kao prijelaznog oblika i zatim komunizma. U osnovi, sukob klasa vrije dok se ne transformira u oblik revolucije koja vodi prema socijalizmu (distribucija prema potrebama i doprinosu, društveno vlasništvo, organizacija proizvodnje), a zatim prema komunizmu kao posljednjemu stadiju (nestajanje klasa, ali i država). Marx je uspio objaviti samo prvi svezak 1867., a nakon njegove smrti 1883. s još dva sveska dopunio ga je njegov prijatelj i ideološki suborac Friedrich Engels na temelju sačuvanih bilješki (1885. i 1894.). Možda je osnovni razlog za toliko različitih interpretacija "onoga što je zapravo Marx htio reći" u tome da komunizmu nije posvetio toliko razmišljanja koliko analizi i kritici kapitalizma.
Koncem 19. st. kada je već bilo razvidno kako se pojedina Marxova predviđanja razvoja kapitalizma ne ispunjavaju (umjesto da propada, kapitalizam se prilagođavao i razvijao), dio europske ljevice (socijaldemokrati) željeli su stvoriti kapitalizam s ljudskim licem i redefinirati marksizam s čime se nije slagao Vladimir Iljič Lenjin. Njegova vizija revolucije nije vodila računa o omjeru proizvodnih snaga i odnosa, upravo suprotno, preskakala je razvoj proizvodnih snaga, htjela je na njih djelovati silom, bez ogleda na socijalne i ekonomske uvjete. Legendarni je Marx podcijenio otpornost i fleksibilnost kapitalizma, odnosno njegovu sposobnost prilagodbe, premda se u naknadnim interpretacijama nerijetko njegova razmišljanja prikazuju pretjerano isključivima. Marx je dobro razumio nužnost kapitalizma i prepoznao neke njegove koristi, ali ujedno mu je ispisao smrtnu presudu s odgodom. Ipak glavno Marxovo proročanstvo se za sada nije ostvarilo, tj. proletarijat nije svrgnuo izrabljivače-buržoaziju. Danas radnici svojim radom održavaju kapitalizam na životu.
Marx je pružio sjajnu analizu svog, ali i našeg vremena; to nije sporno nikomu, ali mnogima su sporna rješenja koje su nudili Marx i Engels, a na temelju toga i njihovi sljedbenici poput Lenjina, Staljina, Mao Zedonga, Kim Il-sunga, Fidel Castra i drugih. Najveće kontroverze izaziva rješenje koje Marx nudi u obliku komunističkog društva, što je ujedno najbogatiji izvor raznolikih interpretacija prema svačijoj trenutnoj potrebi, nalik na religiju. Marx je u očima promatrača, moglo bi se reći.
Kapital je knjiga koja je nesumnjivo promijenila svijet. Premda je Marx griješio u nekim prosudbama ima neprolazne zasluge. Nitko prije njega, a vjerojatno ni poslije, nije dao tako temeljitu analizu društva i objasnio vrijednosti ljudskog rada i proturječnost kapitala, proizvodni karakter rada, ali i fenomen viška vrijednosti. Aktualnost Marxovog učenja leži u tomu da je naše doba prepuno velikih socijalnih napetosti i gotovo nepojmljivih nejednakosti. Sve veća akumulacija bogatstva u rukama malog broja ljudi i topljenje okosnice sustava, srednje klase, jedan su od ključnih razloga za ponovno promišljanje Marxovih teza. Podsjetimo, 1980. šefovi sto najvećih britanskih firmi imali su 25 puta veća primanja od svojih zaposlenika, a danas su ona veća za 130 puta. U Australiji prosječne plaće ravnatelja tvrtki su oko 100 puta veće od plaća prosječnog radnika.
Više od dva desetljeća nakon pada Berlinskog zida, dijelovi bivše Istočne Njemačke nisu se odrekli svoje marksističke prošlosti. Npr. u jednom istraživanju utvrđeno je da je 52% istočnih Nijemaca smatralo da je ekonomija slobodnog tržišta neodrživa i 43% je željelo povratak socijalizma. A za socijalizmom je prije ili kasnije zažalila istočna Europa i Rusija. U jednom istraživanju iz 2016. više od polovice svih ruskih građana (51%) vjeruje da je raspad SSSR-a bio loša stvar koja se mogla izbjeći, a čak više ljudi (58%) bi poželjelo dobrodošlicu obnovi socijalističkog sustava i sovjetske države. U svim bivšim socijalističkim, a danas tranzicijskim državama postoji čežnja za povratkom neke vrste socijalizma nakon neugodnog iskustva divljeg kapitalizma. A zadnjih godina socijalističke stranke dobro prolaze i u zapadnoj Europi poput Grčke i Velike Britanije. Latinska Amerika je područje gdje su lijeve ideje još uvijek najjače, a čak i u kapitalističkoj Americi ljudi traže ideje koje imaju korijenje u marksizmu - npr. uspjeh Bernija Sandersa na izborima 2016.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
