14. rujan 1960: S ciljem zaustavljanja američke dominacije tržištem stvoren je moćni naftni kartel OPEC, ali kada se isti odvažio uvesti embargo SAD-u skoro je krenula američka invazija na Saudijsku Arabiju...

Nakon Drugog svjetskog rata uslijedio je oporavak, a nafta postala je važnija no ikad. U to vrijeme neka od najvećih naftnih polja na Bliskom istoku tek su bivala pokretana, no dominaciju, gotovo potpunu, imao je SAD. Naime, globalnim tržištem nafte uvelike je upravljala skupina multinacionalnih kompanija, tzv. "sedam sestara", od kojih su čak 5 imale sjedište u SAD (tih 5 je pak nastalo iz jedne, John D. Rockefellerove "Standard Oil", koja je razbijena na nekoliko manjih kako bi se spriječio potpuni monopol).

SAD je tako bio najveći proizvođač i najveći potrošač nafte u svijetu, samim time koncentrirajući u svojim rukama ogromnu političku i ekonomsku moć. Dakako, toga su itekako bile svjesne i zemlje na čijim teritorijima su se nalazila najveća naftna bogatstva te već neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata počinju planirati kako tu moć i bogatstvo zadržati u svojim rukama...

Jasno, suprotstaviti se gigantu kao što je SAD ne može jedna zemlja sama (nastavak povijesti podsjetnik je na to što se događa takvim pokušajima!) te je stoga već krajem 40-ih stvorena ideja o udruživanju u jednu snažniju skupinu, skupinu zemalja proizvođača nafte. Prvi kontakti po tom pitanju ostvareni su 1949. između Irana i Venezuele (zemlje koje su tada imale poprilično drugačiju vrstu vlasti nego danas). Uskoro su kontakti prošireni na još tri "naftne" zemlje - Irak, Saudijsku Arabiju i Kuvajt.

1959. u Kairu je održan, u sklopu Arapske lige, prvi Arapski naftni kongres. Prisutna je bila i Venezuela, kao promatrač, a saudijski i venezuelanski dužnosnici za vrijeme susreta pronašli su odmah zajednički jezik - veliku ljutnju prema američkoj naftnoj ekonomskoj politici. Naime, što je SAD radio? Imajući u vidu da je bio najveći proizvođač (sve naftne operacije na Bliskom istoku vodile su američke multinacionalne kompanije), ali i potrošač, SAD je stalno rušio cijenu nafte jer im se to, zbog velikog uvoza, dakako jako isplatilo. Jasno je i tko su bili gubitnici u toj igri - zemlje iz čije se dubine crpila nafta!

Iduće godine, 1960., u Bagdadu je održana konferencija 5 zemalja (Irak, Kuvajt, Iran, Saudijska Arabija i Venezuela) koja je trajala od 10. do 14. rujna i po zaključenju iste, 14. rujna 1960. stvorena je nova organizacija - OPEC: Organizacija zemalja izvoznica nafte (Organization of the Petroleum Exporting Countries). Cilj iste bio je pronaći načine kako podići cijenu nafte, odnosno kako što veći profit zadržati za sebe.

Dakako, SAD se oštro protivio organizaciji OPEC. S druge strane preostali veliki proizvođači nafte u svijetu hrlili su da se pridruže organizaciji, tako je uskoro u istu pristupio i Katar (1961.), zatim Indonezija, pa Libija, UAE, Alžir, Nigerija, Ekvador, Gabon... Organizacija danas ima 14 članica (neke su ulazile, pa izlazile iz organizacije...).

Dakle, organizacija je već početkom 60-ih stvorena, no vrijeme kada će ista pokazati svoju snagu, do te mjere da se može (barem pokušati) suprotstaviti SAD-u, tek dolazi... I doći će, 1973. godine.

Do onda su se OPEC članice već počele "igrati s vatrom", iritirajući SAD sve više i više podizanjem cijena nafte.

Već prvih godina postaje jasno da se organizacija OPEC zapravo ponaša kao kartel, odnosno da između članica nema baš velike konkurentnosti kada je riječ o naftnom tržištu - drugim riječima, unatoč određenim razmiricama, igraju kao kolektiv za svoj zajednički interes, što povećava frustracije u SAD-u.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.