Francuska kraljevina trajala je dugo, čak puno duže nego što neki misle. Još od Franačke 486. godine nove ere pa sve do jednog od najvažnijih događaja u povijesti uopće - Francuske revolucije.
Na kraju monarhije revoluciju je dočekao i nesretni kralj Luj XVI. Ostat će zapamćen po nekoliko stvari, izuzev što je skončao na giljotini. Za vrijeme svoje vladavine (od 1774. do 1792.) aktivno je podupirao američke kolonije u njihovoj borbi za osamostaljenje od Britanije, što je na kraju i postignuto Sporazumom u Parizu 1783.
Ostat će zapamćen i po tome što mu je supruga, zadnja francuska kraljica, bila Marija Antoaneta (inače Habsburgovka iz Beča). Bila je, kao i sam kralj, često meta propagande i ogovaranja revolucionarnih tiskovina pa joj je povijest tako prišila onu groznu "qu’ils mangent de la brioche" (ako nemaju kruha neka jedu kolače) izjavu - iako nema nikakvih dokaza da je ona to ikad izgovorila (najvjerojatnije je riječ o 18. stoljetnom "fake newsu"). No, i ona će skončati na giljotini.
Kralj Luj XVI prestao je biti kralj 13. kolovoza 1792. kada je uhićen i proglašen "građaninom". Dakako, oduzimanje titule nije bilo ono najgore - u isto vrijeme proglašen je i "neprijateljem naroda", a što će mu se dogoditi zbog toga već tada je bilo jasno.
Potrajalo je suđenje nekoliko mjeseci, 38-godišnji sada već bivši kralj branio se od svih optužbi među kojima su bile najstrože one da je surađivao s francuskim neprijateljima. Na mnoge optužbe je izjavio "nisam bio upoznat s time" ili "moji savjetnici su mi tako rekli". No, sudbina mu je zapravo bila zapečaćena od početka, sve ostalo je bilo samo procedura.
21. siječnja 1793. je doveden pred giljotinu na Trgu revolucije. Držao se dostojanstveno te kratko poručio: "Opraštam onima koji su uzrok moje smrti. Nisam kriv za što me osuđuje, a molim se da moja krv ne padne na Francusku". Svjedoci ističu kako je želio još nešto reći, ali su ga prekinuli, začuli su se bubnjevi i njegov krvnik je spustio giljotinu koju mu je odsjekla glavu.
Po sličnim optužbama na smrt je osuđena i Marija Antoaneta - 16. listopada iste 1793. i ona je dovedena pred giljotinu. Držala se kao i njen suprug dostojanstveno unatoč salvi uvreda okupljene rulje. Njene zadnje riječi bile su "Pardonnez-moi, monsieur. Je ne l’ai pas fait exprès" (Oprosite gospodine, nisam namjerno) - što je zapravo bila isprika njenom krvniku kojem je penjući se do giljotine slučajno stala na nogu.
Odrubljivanje njihovih glava bio je simboličan (za njih itekako stvaran!) čin kompletiranja revolucije. No, jesu li kralj i kraljica zaista bili takvi zlikovci kakvim ih se tada prikazivalo? Zapravo i ne, a to je nešto što danas prihvaća i većina Francuza. Bili su tragični likovi jednog vremena i njihova smrt je bila neizbježna, no zapravo su bili kvalitetniji od mnogih okrutnih monarha koju su vladali Europom.
Luj XVI bio je humanist, doslovno sve do zadnjeg dana raspitivao se za sudbinu La Perousea, istraživača koji je nestao za vrijeme ekspedicije. Također je zabranio svojim vojnicima da pucaju na civile. Njegov, kao i Marije Antoanete, najveći propust zapravo je bio taj što nisu baš najbolje razumjeli što se događa oko njih. Bili su još i mladi, nedostajalo je mudrosti, shvaćanja zbog čega pobuna izbija i kakvim se reformama na kraju potencijalno mogao ovakav scenarij čak i spriječiti - u kojem slučaju bi i Francuska, ali i cijeli svijet, danas možda bili vrlo drugačiji.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
