Aleksandar Solženjicin bio je istaknuti ruski književnik, filozof, povjesničar, politički zatvorenik i jedan od najpoznatijih kritičara Staljina, ali i komunizma uopće. Nakon što je sudjelovao u Drugom svjetskom ratu kao vojnik Crvene armije poslan je na osam godina u radni kamp zbog kritiziranja Staljina u jednom privatnom pismu.
Nakon dolaska Nikite Hruščova i opće de-staljinizacije SSSR-a, Solženjicin je oslobođen te mu je objavljena prva i jedina knjiga u SSSR-u, "Život Ivana Denisovića" (1962. godine). No, činjenica da više nema Staljina nije značila da će Solženjicin prestati biti disident unutar SSSR-a. Tri iduće knjige morao je objaviti vani jer čak ni Hruščovljev SSSR nije imao tolerancije za njegov rad, a nakon objave knjige "Arhipelag Gulag" protjeran je u egzil, u Zapadnu Njemačku (na današnji dan, 12. veljače 1974. godine), te mu je oduzeto sovjetsko državljanstvo.
Tek nakon raspada SSSR-a dozvoljen mu je povratak u Rusiju gdje je živio, radio, ali i dalje otvoreno kritizirao puno toga, sve do smrti 2008. godine.
Iako su u određenim krugovima mišljenja prema njemu podvojena, nema sumnje da Solženjicin slovi za jednog od najvažnijih ruskih autora kao i osobu koja je svojim radom oblikovala rusku sudbinu. 1970. godine dobio je Nobelovu nagradu za književnost, a njegova knjiga "Arhipelag Gulag" prodala se u desecima milijuna primjeraka diljem svijeta te je prepoznata kao jedan od najvećih izazova po sam SSSR (korištena je kao temelj za brojne anti-sovjetske kritike).
Kapitulaciju nacističke njemačke dočekao je kao zatvorenik u zloglasnom moskovskom zatvoru Ljubljanka. "Iznad našeg prozora, i svih ostalih ćelija Ljubljanke, i svih prozora moskovskih zatvora, i mi, bivši ratni zarobljenici i bivši borci fronta, gledali smo moskovska nebesa, kako se pune vatrometom i snopovima reflektora. No, u našim ćelijama nije bilo radosti, nije bilo zagrljaja i poljubaca. Ta pobjeda nije bila naša", zapisao je.
Uhićen je od strane sovjetske protuobavještajne službe SMERSH u veljači 1945. na prostoru Istočne Pruske. Kolegi je napisao pismo u kojem kritizira Staljina, način na koji ovaj vodi rat, te čak ističe kako je potrebno uvesti "promjene" u sam sovjetski sustav. Pismo su presreli i sadržaj istog bio je dovoljan da Solženjicin završi na robiji.
Upravo za vrijeme robije, prvo u zatvoru, kasnije u internom egzilu u Kazahstanu, Solženjicin je raskrstio s marksizmom i počeo se okretati drugim filozofskim pravcima, a i religija je počela uzimati sve važniji aspekt u njegovom životu i promišljanjima.
Kako smo i spomenuli, nakon Staljinove smrti je oslobođen, no uskoro je ponovno postao meta progona, ponajviše zbog činjenice da je otvoreno pisao o svojim iskustvima za vrijeme robije. 1971. KGB je pokušao atentat na njega s nekakvom kemijskom tvari. Pre...
Nakon dolaska Nikite Hruščova i opće de-staljinizacije SSSR-a, Solženjicin je oslobođen te mu je objavljena prva i jedina knjiga u SSSR-u, "Život Ivana Denisovića" (1962. godine). No, činjenica da više nema Staljina nije značila da će Solženjicin prestati biti disident unutar SSSR-a. Tri iduće knjige morao je objaviti vani jer čak ni Hruščovljev SSSR nije imao tolerancije za njegov rad, a nakon objave knjige "Arhipelag Gulag" protjeran je u egzil, u Zapadnu Njemačku (na današnji dan, 12. veljače 1974. godine), te mu je oduzeto sovjetsko državljanstvo.
Tek nakon raspada SSSR-a dozvoljen mu je povratak u Rusiju gdje je živio, radio, ali i dalje otvoreno kritizirao puno toga, sve do smrti 2008. godine.
Iako su u određenim krugovima mišljenja prema njemu podvojena, nema sumnje da Solženjicin slovi za jednog od najvažnijih ruskih autora kao i osobu koja je svojim radom oblikovala rusku sudbinu. 1970. godine dobio je Nobelovu nagradu za književnost, a njegova knjiga "Arhipelag Gulag" prodala se u desecima milijuna primjeraka diljem svijeta te je prepoznata kao jedan od najvećih izazova po sam SSSR (korištena je kao temelj za brojne anti-sovjetske kritike).
Kapitulaciju nacističke njemačke dočekao je kao zatvorenik u zloglasnom moskovskom zatvoru Ljubljanka. "Iznad našeg prozora, i svih ostalih ćelija Ljubljanke, i svih prozora moskovskih zatvora, i mi, bivši ratni zarobljenici i bivši borci fronta, gledali smo moskovska nebesa, kako se pune vatrometom i snopovima reflektora. No, u našim ćelijama nije bilo radosti, nije bilo zagrljaja i poljubaca. Ta pobjeda nije bila naša", zapisao je.
Uhićen je od strane sovjetske protuobavještajne službe SMERSH u veljači 1945. na prostoru Istočne Pruske. Kolegi je napisao pismo u kojem kritizira Staljina, način na koji ovaj vodi rat, te čak ističe kako je potrebno uvesti "promjene" u sam sovjetski sustav. Pismo su presreli i sadržaj istog bio je dovoljan da Solženjicin završi na robiji.
Upravo za vrijeme robije, prvo u zatvoru, kasnije u internom egzilu u Kazahstanu, Solženjicin je raskrstio s marksizmom i počeo se okretati drugim filozofskim pravcima, a i religija je počela uzimati sve važniji aspekt u njegovom životu i promišljanjima.
Kako smo i spomenuli, nakon Staljinove smrti je oslobođen, no uskoro je ponovno postao meta progona, ponajviše zbog činjenice da je otvoreno pisao o svojim iskustvima za vrijeme robije. 1971. KGB je pokušao atentat na njega s nekakvom kemijskom tvari. Pre...
