100 dana kasnije: Jesmo li nagazili na put bez povratka ili ćemo i ovo, nekako i uz puno sreće, preživjeti kao i prvi Hladni rat?

Zadnjih sto dana prošlo je brzo, što ne čudi, jer u neku ruku još uvijek nastojimo odgonetnuti što se to točno dogodilo 24. veljače - zašto se dogodilo, je li postojala alternativa i je li sve ovo zapravo nekakvo "posuđeno vrijeme" u kojem je rat trenutačno ograničen samo na Ukrajinu da bi zatim krenuo sa širenjem na ostatak Europe, svijeta?

Prošli smo kroz brojna suočavanja i to u kratko vrijeme. Kada je pandemija koronavirusa počela, dok je bila s druge strane svijeta, mnogi su govorili da je to samo još jedna panika bez pokrića, slično kao i svinjska gripa, da "nema šanse" da će kineski lockdown doći i do nas, pa je ipak došao. Danas imamo rat od kojeg nas dijeli samo jedna zemlja (Mađarska) i opet se nadamo u zemljopisnu ograničenost (još veće) krize. Na sličan način nastojimo si predstaviti i druge prijetnje, od one ekonomske pa do one vezane uz prehranu (koje su zapravo povezane). Ne čudi, na taj način većina ljudi prisiljena je nositi se sa svakodnevnicom koja ne ostavlja dovoljno manevarskog prostora za pripremu povodom nečeg što nam je do nedavno zvučalo tako apstraktno i fantazmagorično kao što je Treći svjetski rat.

Pa i dok aktivno analiziramo sukob u Ukrajini zaziremo od spominjanja i prognoziranja najgoreg scenarija iako iz perspektive nekih budućih promatrača možda djelujemo krajnje naivno, kao i sve one mase koje se nisu željele pomiriti s neminovnošću pred Prvi, a možda još i više Drugi svjetski rat. Prvome je dat prigodan nadimak - "Rat koji će završiti sve ratove". Kod Drugog više nije bilo takvog optimizma po pitanju budućnosti, to se može vidjeti i iz činjenice da se nije gubilo previše vremena sa stvaranjem novih napetosti i novih hegemonija na prostoru Europe. Možda se možemo osjećati sretnima što smo prošli Hladni rat bez globalne eskalacije, a možda nas te uspomene čine nekako odvažnijima kad promatramo ovaj, novi i nešto još i hladniji.

Ali 100 dana je iza nas. To znači da su neke optimistične prognoze već davno propale jer rat niti je završio niti je upao u neku fazu koja nagovještava njegov brzi kraj. Tehnički još uvijek traje i rat u Siriji, ali nije toliko vruć, u fazi je predaha, što se nažalost za sukob u Ukrajini ne može reći. U slučaju Sirije mogli smo dosta precizno reći kad i gdje će smirivanje stupiti na snagu. Kad je u nizu brzih i velikih operacija oslobođen jug zemlje znali smo da će daljnji tijek sukoba stati pred vratima Idliba i da će tamo čekati, možda i godinama.

Danas u Ukrajini nemamo takve indicije, samo neke ne baš dobro utemeljene pretpostavke. Ukrajinski gubitak cijelog Donbasa može se nagovijestiti, neće doći brzo, ali nema ni potvrde da je to početak predaha, kamoli kraja rata.

Povucimo još jednu paralelu sa Sirijom jer je prigodna. Kada su se sponzori tamošnjih militanata počeli povlačiti, ka...