Na današnji dan, 1. veljače 1979., nakon 15 godina provedenih u egzilu, u Iran se trijumfalno vraća Ruholah Homeini, prvi vrhovni vođa Irana (ajatolah). Njegov povratak je i potvrda Iranske revolucije, jednog od bez dvojbe najvažnijih događaja 20. stoljeća. Tim povodom dajmo odgovor na pitanje - tko je zapravo bio Ruholah Homeini?
Rođen je 24. rujna 1902. godine u gradu Khomeyn, iranska centralna provincija Markazi. Odgajale su ga majka i teta pošto su mu oca ubili svega 5 mjeseci nakon njegova rođenja.
Sa šest godina počinje učiti Kuran i perzijski jezik. Religijsko učenje bila je bitna komponenta njegovog odrastanja još od malih nogu. Kao mladić, nakon završetka Prvog svjetskog rata odlazi na islamski seminar u iranski grad Arak, a zatim i u sveti grad Qom jugozapadno od Teherana. Postaje stručnjak u šerijatskom pravu, no u isto vrijeme jako ga zanima filozofija kao i pjesništvo. Važan utjecaj na njega imat će Mirza Ali Akbar Yazdi, istaknuti iranski filozof i mistik tog vremena. Njegovo znanje postaje sve šire, sufiji također imaju velik utjecaj na njega, naročito povijesne ličnosti kao što su bili Mulla Sadra i Ibn Arabi.
Studirao je i grčku filozofiju te ga se pritom ponajviše dojmio Aristotel kojeg je smatrao utemeljiteljom logike.
Uz religijsko učenje i filozofiju jako je volio književnost, a naročito pjesništvo. Njegova kolekcija pjesama objavljena je nakon njegove smrti. Još kao adolescent pisao je pjesme s mističnom, političkom i društvenom tematikom.
Postao je predavač u Najafu i Qomu te će uskoro postati istaknut i po svojem političkom djelovanju. Zagovarao je spoj politike i religije te će uskoro biti prepoznat kao opasni disident. Otvoreno je protivio se sekularizmu te oštro kritizirao zabranu nošenja hidžaba koju je uveo tadašnji iranski kralj Reza Pahlavi.
U širem kontekstu valja istaknuti da su šijitski klerici u Iranu, još od 19. stoljeća, za mnoge ljude - one više i one manje religiozne - predstavljali element otpora prema vanjskoj eksploataciji Perzije, odnosno Irana. Primjerice, 1890-ih su upravo šijitski klerici poveli velike tzv. "duhanske prosvjede" - odnosno otpor prema britanskoj kontroli nad iranskom duhanskom industrijom.
Iranski šah (kralj) Reza Pahlavi bio je pak istaknuti anti-klerikalac (kao i njegov otac prije njega) koji je želio modernizirati Iran u svakom pogledu. No, pritom se često oslanjao na silu (i notornu tajnu policiju SAVAK koja je direktno surađivala s američkom CIA-om i izraelskim Mossadom). Bez sumnje dio Iranaca podupirao je anti-religijske reforme koje je provodio Pahlavi, no u isto vrijeme protiv sebe imao je gnjev i klerikalaca, ali i radikalnih ljevičara. Zašto ljevičara, zar oni nisu podržavali sekularizaciju zemlje? Jesu, bez sumnje, ali su u isto vrijeme najstrože odbacivali Pahlavijevo pr...
Rođen je 24. rujna 1902. godine u gradu Khomeyn, iranska centralna provincija Markazi. Odgajale su ga majka i teta pošto su mu oca ubili svega 5 mjeseci nakon njegova rođenja.
Sa šest godina počinje učiti Kuran i perzijski jezik. Religijsko učenje bila je bitna komponenta njegovog odrastanja još od malih nogu. Kao mladić, nakon završetka Prvog svjetskog rata odlazi na islamski seminar u iranski grad Arak, a zatim i u sveti grad Qom jugozapadno od Teherana. Postaje stručnjak u šerijatskom pravu, no u isto vrijeme jako ga zanima filozofija kao i pjesništvo. Važan utjecaj na njega imat će Mirza Ali Akbar Yazdi, istaknuti iranski filozof i mistik tog vremena. Njegovo znanje postaje sve šire, sufiji također imaju velik utjecaj na njega, naročito povijesne ličnosti kao što su bili Mulla Sadra i Ibn Arabi.
Studirao je i grčku filozofiju te ga se pritom ponajviše dojmio Aristotel kojeg je smatrao utemeljiteljom logike.
Uz religijsko učenje i filozofiju jako je volio književnost, a naročito pjesništvo. Njegova kolekcija pjesama objavljena je nakon njegove smrti. Još kao adolescent pisao je pjesme s mističnom, političkom i društvenom tematikom.
Postao je predavač u Najafu i Qomu te će uskoro postati istaknut i po svojem političkom djelovanju. Zagovarao je spoj politike i religije te će uskoro biti prepoznat kao opasni disident. Otvoreno je protivio se sekularizmu te oštro kritizirao zabranu nošenja hidžaba koju je uveo tadašnji iranski kralj Reza Pahlavi.
U širem kontekstu valja istaknuti da su šijitski klerici u Iranu, još od 19. stoljeća, za mnoge ljude - one više i one manje religiozne - predstavljali element otpora prema vanjskoj eksploataciji Perzije, odnosno Irana. Primjerice, 1890-ih su upravo šijitski klerici poveli velike tzv. "duhanske prosvjede" - odnosno otpor prema britanskoj kontroli nad iranskom duhanskom industrijom.
Iranski šah (kralj) Reza Pahlavi bio je pak istaknuti anti-klerikalac (kao i njegov otac prije njega) koji je želio modernizirati Iran u svakom pogledu. No, pritom se često oslanjao na silu (i notornu tajnu policiju SAVAK koja je direktno surađivala s američkom CIA-om i izraelskim Mossadom). Bez sumnje dio Iranaca podupirao je anti-religijske reforme koje je provodio Pahlavi, no u isto vrijeme protiv sebe imao je gnjev i klerikalaca, ali i radikalnih ljevičara. Zašto ljevičara, zar oni nisu podržavali sekularizaciju zemlje? Jesu, bez sumnje, ali su u isto vrijeme najstrože odbacivali Pahlavijevo pr...
