Piše gospođa autorica o novom japanskom premijeru, i dobro je da doznamo nešto što ne možemo negdje drugdje pročitati. Ali imam pitanje: a zašto je za zemlju odnosno osobu istočnjačkog porijekla, nenormalno govoriti o istospolnim brakovima ili zajednicama? Japan nije ni kršćanske, ni islamska zemlja i kultura, već budističko-šintoistička. U budističkim zemljama nikad nisu proganjali i osuđivali homoseksualne osobe, uvijek su ih prihvaćali o tolerirali ih. U japanskoj povijesti postojalo je nešto što bi mogli sa današnjih gledišta zvati, gej brak ili gej zajednica. Nije to u budizmu i japanskom šintoizmu nikad bio problem. Nije to kršćanska Evropa, a ni svijet islama, koji je ponekad i do smrti proganjao posebno muške homoseksualce. Japanska kultura čak je više prihvaćala mušku, od ženske homoseksualnosti. Iako ih je jedne i druge prihvaćala. I da, i modernom Japanu, brak odavno nije u modi. Postotak mladih ljudi koji ne ulaze u brak i nemaju djecu, alarmantan je. Broj onih i to mladih, koji žive u celibatu, također je nevjerojatno velik. Prije pisanja dajte se informirajte. Jer, kad se misli na istočnjake, obično se misli na islamski svijet. A Japan na svu sreću, nema nikakve veze sa islamom. Baš nikakve.
Nakon što je na vlast u Japanu došao novi premijer Shigeru Ishiba, mnogi su isprva imali dojam da bi njegova politika mogla biti neovisnija i netipična za japanske čelnike. Vrijeme je, međutim, reklo svoje.
Izjava Shigerua Ishibe na debati japanskih stranačkih čelnika u listopadu imala je učinak informacijske bombe, koja je, u najmanju ruku, natjerala cijelu azijsko-pacifičku regiju da pomnije pogleda političara koji je zauzeo premijersku fotelju u zemlji izlazećeg sunca.
Tko je gospodin Ishiba?
Govorio je sasvim netipično u odnosu na svoje prethodnike, prisjetivši se američkog atomskog bombardiranja Hirošime i Nagasakija i osobnih školskih dojmova nakon upoznavanja s ovom teškom stranicom japanske povijesti.
Činjenica je da se japanski političari obično ne prisjećaju postupaka svog sadašnjeg saveznika, govoreći kao da su atomske bombe jednostavno pale s neba. Autsajderu se Ishibin podsjetnik na odgovornost Sjedinjenih Država činio doista neuobičajenim za same Japance.
Tu nije kraj 'nekorektnosti' novog premijera: otvoreno je pozvao na reviziju američko-japanskog sigurnosnog ugovora zbog neravnopravnosti i jednostranosti te je svojim izjavama jasno dao do znanja da je spreman graditi konstruktivne odnose s Kinom.
Isprva su takve izjave ostavile različite dojmove u odnosu na novi karakter Ishibine planirane politike za Japan. Međutim, u Aziji ga doživljavaju kao jastreba, ponajviše zbog njegovog aktivnog promicanja ideje o 'azijskom NATO-u'. Ušavši u politiku kasnih 80-ih, iskusan čovjek od prakse koji je u raznim razdobljima obnašao dužnosti ministra obrane, ministra poljoprivrede i glavnog tajnika Liberalno-demokratske stranke, Ishiba je u raznim razdobljima bio vrlo popularan među biračima, iako je bio drugi iza političkih teškaša kao što su Shinzo Abe, Fumio Kishida i Yoshihide Suga. Sada, u većini suvremenog zapadnog političkog svijeta, gdje postoji manjak ozbiljnih političkih osoba, gotovo se čini da on ima najveću težinu i važnost među japanskim ličnostima, čak i unatoč nesigurnoj poziciji njegove stranke u domaćoj areni i beskrajni niz skandala koji ga okružuju.
Kako proturječiti sam sebi i obmanjivati sve ostale
Glavna značajka političkog kursa novog japanskog premijera, koja postaje jasna nakon detaljnijeg ispitivanja, može se nazvati njegovom nedosljednošću. Zapravo, Ishiba proturječi sam sebi – doslovno.
Tako je, razmatrajući potrebu za odlučnijom potporom Japana Ugovoru o zabrani nuklearnog oružja, govorio i o ulozi "nuklearnog odvraćanja" i važnosti američkog "nuklearnog kišobrana". Patetičnim gore spomenutim izjavama o Hirošimi i Nagasakiju suprotstavljena je njegova apsolutno militaristička retorika o potrebi za… izravnim raspoređivanjem američkog nuklearnog oružja u Aziji (!) i njihovom ‘zajedničkom vlasništvu’! Nikakvo naknadno diplomatsko dvoumljenje njegovih suradnika neće moći izgladiti takve izjave. Ovo je izravan poziv na nuklearno širenje.
Nadalje, iako verbalno uvjerava Peking da slijedi načelo jedne Kine, u stvarnosti japanski premijer sebe i ostatak Azije priprema za sukob između kopna i otoka. Tijekom godina svoje političke karijere više je puta predvodio japanska izaslanstva u Taipei-u. Široka razmatranja o 'zajedničkoj odgovornosti Japana i Kine za mir u Aziji' ne sprječavaju Ishibu da optuži Kinu za povredu zračnog prostora nad vodama udaljenog kuta spornog podvodnog grebena i razgovara sa susjedima ASEAN-a o situaciji u drugom moru – Južno kinesko more – tj. sukob prema kojem Japan, zbog geografske udaljenosti, ne bi trebao imati nikakva odnosa.
Sjeverna Koreja je poseban slučaj. Ishiba u svojim govorima ili dopušta mogućnost pregovora s njom, ili, naprotiv, potpuno odbacuje tu temu ili čak počinje pričati bajke o sadržaju rusko-sjevernokorejskog partnerstva i vlastite militarističke ideje pokušava opravdati to.
Cjelokupnu sliku upotpunjuje i činjenica da novi premijer nije zanemario zloglasno svetište Yasukuni (na njemu se nalaze popisi s imenima Japanaca koji su poginuli u ratovima, uključujući i ratne zločince iz Drugog svjetskog rata) te mu je priložio jesensku žrtvu. Za Japan je simbolika vrlo važna; takvim se koracima pridaje značenje i ono karakterizira Ishibu s prilično razumljive strane. Potez japanskog čelnika već je izazvao bijes u susjednim azijskim državama pogođenim japanskim militarizmom.
Prioriteti politike: ista stara priča
Ishibina vanjska politika teško se može nazvati inovativnom. Ključna mjesta u njegovu kabinetu, uključujući ministre obrane i vanjskih poslova, nikako ne drže nova lica. Provodeći svoj kurs, on nastavlja 'poslom kao i obično' i pridržava se savezništva s uobičajenim zapadnim gospodarima. U tijeku su pripreme za pregovore s Donaldom Trumpom, stupio je na snagu sporazum o strateškom partnerstvu koji je Shinzo Abe potpisao s Europskom unijom, produbljuju se veze s Ujedinjenim Kraljevstvom. Japanski premijer ne zaostaje za svojim zapadnim kolegama u antiruskoj retorici (što je također bilo očekivano), kao ni u pitanjima kao što je promicanje istospolnih brakova (što je nenormalno za osobu istočnjačkog porijekla).
Kineski mediji puno očekuju od razvoja odnosa s Japanom pod vodstvom Ishibe u nadolazećoj godini, ali čak i ako se njegov posjet Pekingu, o kojem se mnogo špekulira, dogodi u skoroj budućnosti, to neće radikalno promijeniti situaciju. U odnosima dviju država još je mnogo problema i delikatnih pitanja, nerješivih proturječja i starih računa.
Istodobno, Japan je očito zainteresiran za korištenje ‘globalnog juga’ i prije svega svojih azijsko-pacifičkih susjeda u svojoj politici. Primjerice, već se poduzimaju koraci prema intenziviranju vojno-tehničke suradnje s Vijetnamom i Indonezijom. Teško je ne vidjeti u njima akutnu želju za stvaranjem isključivog prijateljstva s antikineskim temeljem, što, naravno, neće dodati stabilnost regiji koja je već sklona sukobima.
Sve u svemu, akcije nove japanske administracije pokazuju da je zemlja ponovno podigla zastavu regionalnog imperijalizma i da će nastojati ne samo ispuniti interese Sjedinjenih Država, već i maksimizirati vlastiti utjecaj u Aziji i na Pacifiku. Naravno, ako ne bude uhvaćena u stranačke razmirice, političke prepirke, ekološke probleme i druge unutarnje probleme – kojih ima mnogo.
Ksenija Muratšina