Richard Nixon, neslavan američki predsjednik, nakon svog izbora 1968. pokazao se kao jednim od ponajboljih američkih predsjednika po pitanju vanjske politike. Od početka svog mandata pokrenuo je bolje odnose s Kinom unatoč povijesnim napetostima i neprijateljstvima. Tadašnji savjetnik za nacionalnu sigurnost i kasniji ministar vanjskih poslova Henry Kissinger 1971. je otišao na dva putovanja u Kinu, od kojih je prvo bilo tajno, kako bi se susreo s premijerom Zhou Enlaijem. Nakon dva desetljeća nepostojećih odnosa, Nixon je krenuo na put u Kinu 22. veljače 1972. Ne samo da je ovaj posjet ojačao kinesko-američke odnose, već je poslužio kao povod približavanju sa Sovjetskim Savezom. Nixonov savjetnik Winston Lord, koji je pratio predsjednika u Kinu, kasnije je postao glavnim američkim stručnjakom za ovu najmnogoljudniju zemlju svijeta, veleposlanikom SAD-a u Kini i pomoćnikom ministra vanjskih poslova za Istočnoazijska i pacifička pitanja.
Četrdeset i pet godina nakon tog putovanja, Amerika i Kina stoje opet nasuprot jedna drugoj. Stoga se valja prisjetiti koliko je Nixonov put danas aktualniji nego ikad prije. S obzirom na urođenu američku nixonofobiju, mnogi hvale Henryja Kissingera za otvaranje prema Kini, i dok je njegova diplomatska vještina neupitna, jasni su dokazi da se takav dogovor s Pekingom nije mogao postići bez Richarda Nixona. Obojica su odvojeno došli do spoznaje otvaranja prema Kini; Nixon je u svom članku objavljenom u Foreign Affairs časopisu predstavljao odnos s Kinom kao najveći prioritet američke vanjske politike. Kissinger je bio sličnoga stava, prije svega zbog sovjetskog utjecaja u Kini. Njihov zajednički pristup sastojao se od nekoliko točaka. Prvo, otvaranje Kini omogućuje Amerikancima više fleksibilnosti općenito u svijetu, čime bi se smanjila važnost Moskve, a povećala regionalna važnost Kine, pa i Istočne Europe. Amerikanci su htjeli tako oslabiti komunistički blok. Drugo, otvaranjem odnosa s Kinom ostvarila bi se povećana sovjetska pažnja i razgovori s Moskvom. Treće, Kissinger i Nixon su htjeli završiti rat u Vijetnamu, a suradnjom sa SSSR-om i Kinom su se nadali pritisnuti Hanoj na ozbiljnije pregovore. Ako ništa drugo, Nixonova administracija je htjela da se uspori sovjetska i kineska pomoć Sjevernom Vijetnamu.
Putovanje se tako pripremilo da se stekne dojam kako su Kinezi željeli da Nixon dođe u Peking. Doista, nakon dugih pregovora, Kinezi su pristali službeno pozvati američkog predsjednika. Dogovoreno je da će Nixon stići u Kinu 22. veljače 1972. i ostati do 28. veljače. Postaje njegovog puta bile su prvo Peking, potom Hangzhou zbog prirodnih ljepota, te se razmišljalo o još nekom mjestu za posjet, prije nego li se uputi prema Šangaju kao posljednjoj etapi putovanja. Putovanje je bilo jedan od najvećih događaja te godine i pravi spektakl za gledaoce televizije diljem svijeta. Na pekinškoj zračnoj luci nije bilo velike gomile ljudi koji su pljeskali visokom uzvaniku, ali je legendarna fotografija nasmijanog Nixona dok stišće ruku Zhou Enlaiju obišla svijet. Nakon sat vremena, Nixon je iznenada pozvan na susret s Mao Ce Tungom. Gotovo protokolarni susret s ostarjelim Maom ipak se dotaknuo pitanja Tajvana, koji je kasnije ostavljen u nasljedstvo Nixonove vanjske politike.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.