Tri tjedna prije nizozemskih izbora premijer Mark Rutte je u problemima! Ispitivanja javnog mnijenja pokazuju da je krajnje desna Stranka za slobodu (PVV) za petama Rutteovoj liberalnoj Stranci za slobodu i demokraciju (VVD), koja je trenutačno na vlasti u koaliciji s lijevom Laburističkom strankom. Prema velikom istraživanju koje se sastojalo od šest velikih ispitivanja političkih stavova u cijeloj Nizozemskoj. PVV trenutačno dobiva 24 do 28 mjesta u parlamentu koji broji 150 zastupnika, dok VVD osvaja 23 do 27 mjesta. Izbore u Nizozemskoj s nestrpljenjem promatra velik dio Europe jer će ishod utjecati na javno mišljenje u Francuskoj i Njemačkoj, gdje se izbori također odvijaju ove godine.
Mark Rutte klasično je dosadan eurobirokratski tip političara koji ne može zadiviti senzacionalizam medija kao što to može njegov politički protivnik Geert Wilders. Rutte je osvojio drugi mandat u listopadu 2012. nakon što je sklopio dogovor s ljevicom; na izborima je dobio 41 zastupničko mjesto dok su Laburisti osvojili tek dva mjesta manje. Prvi Rutteov kabinet je bio manjinska koalicija s Kršćanskodemokratskim apelom, koja se raspala za dvije godine na vlasti. Nakon što je Geert Wilders odbio u parlamentu poduprijeti paket štednje, Rutte je dao ostavku u travnju 2012., te je uspio okupiti liberalno-lijevu ekipu koja je provela politike štednje i proeuropske ideje do danas.
Kad god se bilo kojoj uzbudljivoj riječi i ideji (napredak, hrana, zabava, seks) doda riječ euro, dobiva se siva i dosadna pojavnost koja ne pronalazi uzbudljivost ni u tragovima. Slično je s politikom Ruttea, čija vlada je najavila najveću 'uzbudljivost' u ručnom računanju glasova s obzirom da su navodni ruski hakeri upali u računala nizozemske vlade i policije. Wilders, s druge strane, je zanimljiv što god rekao, prije svega zbog hodanja na ivici političke korektnosti, koja je dosadna koliko i euro-Rutte. Zbog toga se Wilders proglašava euroskeptikom (što on svakako jest), protuimigrantskim aktivistom (što je također istina), ali i ksenofobom i radikalnim desničarem (što je donekle upitno). Na ukupnom nebu europske krajnje desnice jasno se vidi da postoje konzervativno-neofašističke stranke Zapadne Europe (npr. Nacionalni front u Francuskoj, Alleanza Nazionale u Italiji, kao i Zlatna zora u Grčkoj), etnonacionalističke i ultrakonzervativne stranke postkomunističke Europe (npr. Srpska radikalna stranka, Stranka Velike Rumunjske, bugarska Ataka, Slovačka pučka stranka, mađarski Jobbik itd), te anti-imigrantske stranke koje zapravo brane vrijednosti europskog liberalizma. Wildersova stranka bi se mogla uvrstiti u taj tip, s obzirom da nije nacionalistička niti se poziva na tekovine nizozemskih nacista, već brani nizozemsku otvorenost, prava homoseksualaca i sekularizam spram percepcije imigrantske opasnosti i širenja islama.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.