Veliki intervju novinarke Lizzie Phelan za New York Times po pitanju Libije i Sirije

(nastavak s prethodne stranice)
Druga stvar koje se sugerira u vašem pitanju je da postoji nešto što bi se moglo nazvati "novinarska neutralnost", kao da novinari imaju slobodu birati što će pokriti, a što ne ili se pak sugerira da novinari uopće nemaju vlastito mišljenje.

Lizzie Phelan u Libiji prije pada TripolijaNe zamaram se uopće takvim optužbama, pogotovo ne kada dolaze od strane onih koji smatraju da ako radim za Russia Today ili Press TV - onda to znači da me imaju u svom džepu, ali ako radim za neku zapadnu organizaciju onda sam "neutralna".

Primjerice, kada sam se nalazila u Rixos Hotelu u Tripoliju, samnom je bilo i oko 35 novinara. Dva američka novinara bila su u panici nakon što su hotel preuzele pro-Gaddafi snage. Jedan se osobiti bojao za svoju sigurnost. Zašto se tako bojao? Priznao mi je kako je povezan s visokim predstavnicima NTC pobunjenika. Nisam nikad primjetila da su mainstream mediji dovodili u pitanje njegovu "neutralnost".
Što se njega tiče, nitko mu nije naudio u hotelu.

U konačnici, jesam li ja aktivist? Ako to znači da moja uloga utječe na šira zbivanja, u tom slučaju smatram da smo svi mi aktivisti. Svaka osoba koja smatra da njena djela nemaju učinka ili posljedice je naivna.
Ovo izuzetno vrijedi za novinare, njihova djela imaju daleko veći učinak od svih drugih ljudi na svijetu. Novinari imaju posebnu platformu i kada izučavate novinarstvo često će vam biti rečeno da morate biti "oči i uši šire javnosti" i tako imate utjecaj.
U konačnici tu platformu koristite za promociju pravde i međunarodnih zakona koji su osnova boljitka ili pak zakopate glavu u pijesak i koristite istu platformu samo za svoj osobni interes i karijeru.

NYT: Želio sam vas pitati više o vašem izvještavanju iz Libije i kako odgovarate na optužbe da ste podržavali vladu pukovnika Gaddafija? Sve u svemu, želim saznati što vas točno nagoni da govorite protiv zapadnih vlada, ali u isto vrijeme očito podržavate vlade kao što su Iran, Rusija, Sirija - vlade koje su optužene za ozbiljna kršenja ljudskih prava.

LP: Ovo je opet jedno podmuklo pitanje koje najbolje prikazuje manipulaciju kojom se služe najutjecajniji mediji i listovi kao što je New York Times.
Pitate me ovo pitanje samo zato što zapadne sile i mediji kriminaliziraju Muammar Gaddafija, Iran i druge.
Pokušavate me navesti u zamku da ako kažem da podržavam Muammar Gaddafija ili Iran, da to znači da također podržavam kršenje ljudskih prava.

Kao prvo, pitanje ljudskih prava je apsolutna zabluda i ujedno je najveće oružje kojim se ruše vladari nezavisnih država u razvoju, samo kako bi se stvorili moralni preduvjeti za nametanje zapadnjačkog sistema u tim zemljama.

"Libija je imala najveći životni standard u cijeloj Africi i regiji, daleko veći životni standard nego primjerice u Saudijskoj Arabiji o kojoj gotovo da se i ne govori u zapadnim medijima."Moj kolega Dan Glazebrook u razgovoru za Russia Today prošli tjedan govorio je o odluci organizacije "Doktori bez granica" da napuste Libiju jer su očajni od prizora masovnog mučenja pro-Gaddafi Libijaca od strane pobunjenika koje zapadni mediji glorificiraju već godinu dana.

Također je podsjetio javnost kako je prema izvještaju organizacije HRW u Libiji proteklih 5 godina bilo 3 moguća slučaja smrti u zatočeništvo. Za usporedbu - u Britaniji je bilo 4 takva slučaja samo u proteklih mjesec dana. A to je samo Britanija, druge NATO države, uključujući GCC članice i Izrael, još su gore po pitanju kršenja ljudskih prava.

Iskreno govoreći, Libija je bila raj što se tiče ljudskih prava i Muammar Gaddafi je bio nominiran za nagradu od strane organizacije za ljudska prava, prije no što je počeo NATO napad.
I naravno, Libija je imala najveći životni standard u cijeloj Africi i regiji, daleko veći životni standard nego primjerice u Saudijskoj Arabiji o kojoj gotovo da se i ne govori u zapadnim medijima.

Ali nećete implicirati da podržavaju kršenje ljudskih prava recimo novinari koji rade za britanski Sun ili Guardian, ako uzmemo u obzir da ti listovi podržavaju konzervativce i laburiste - dvije stranke koje su ljudskom rodu nanijele ogromnu nepravdu kroz povijest.

Zašto dvostruki standard? Sve se svodi na predrasudu zapadnih medija koji drže da je zapadna civilizacija superiorna pred svim drugima i sukladno tome kada zapadne sile počine nepravdu za to ne moraju odgovarati. Svatko tko progovori protiv zapadnih sila, ime mu se uskoro baca u blato.

Malcolm X je jednom prilikom rekao: "Ako ne budete jako oprezni, mediji će vas natjerati da mrzite ljude koji su potlačeni i da obožavate njihove tlačitelje" - taj citat danas je točniji no ikad, pogotovo kad vidimo kako su zapadni mediji izvještavali o Libiji i sada o Siriji.

Ali da vam odgovorim direktnije - poštujem međunarodna prava, a najvažnije pravo i najvažniji princip na kojem je međunarodno pravo izgrađeno, i današnji posrnuli UN, je poštovanje suvereniteta jedne nacije i ne-uplitanje u unutarnja pitanja drugih država.
Novija povijest pokazala nam je kako je srž svih nepravdi upravo zlostavljanje tog temeljnog principa međunarodnog zakona i svatko tko pogazi taj princip je kriminalac i treba ga smatrati kao takvoga, a svaku žrtvu takvog čina mora se braniti.

Ne samo ovi temeljni principi, već gotovo svi važniji međunarodni zakoni i norme pregaženi su u slučaju Libije i zapadnjačkog tretmana Muammar Gaddafija. Sve to skupa je jako dobro dokumentirano. Sva ta kršenja zakona danas se vode protiv sirijske vlade.

"Pobunjenici imaju rasističke, ali i genocidne, namjere prema sub-saharskom stanovništvu i prema trećini Libijaca koji imaju tamniju boju kože"Kako si netko opće može uzeti za pravo moralizirati o ljudskim pravima, ali uopće ne komentirati činjenicu da je jedna od najviših dužnosnica američke vlade, Hillary Clinton, otvoreno pozvala na smrt državnika jedne druge zemlje, Muammar Gaddafija - samo dva dana prije no što je ubijen. Nadam se da vam ne moram pojašnjavati kako je takva izjava ilegalna i odvratna.

U potpunosti sam protiv takvih zlostavljanja, kao i svaka osoba koja vjeruje u međunarodne zakone i pravdu, i stoga mi je cilj podržati svakoga da se brani protiv takvih zlostavljanja sa svim mogućim sredstvima.

Optuživali su me da sam glasnogovornica libijske vlade, ali istina izlazi na vidjelo, sve što je bivša libijska vlada govorila je bilo točno, a sve što su javljali mainstream zapadni mediji pokazalo se kao krivo:

- pobuna JE bila naoružana od prvog dana ustanka, ovo je potvrdio detaljan izvještaj Amnesty International-a prošle godine, dakle nije se radilo o "mirnom pokretu"
- pobunjenici JESU bili povezani sa zapadnim tajnim službama s kojima su pomogli orkestrirati NATO-ov blitzkrieg
- NTC nije sposoban voditi zemlju i narod ih odbija
- pobunjenici IMAJU rasističke, ali i genocidne, namjere prema sub-saharskom stanovništvu i prema trećini Libijaca koji imaju tamniju boju kože
- Gaddafije snage NISU izvodile zračne napade protiv prosvjednika i nije bilo masovnog silovanja, štoviše Amnesty International javlja kako nije bilo NIKAKVOG silovanja
- U Benghaziju NIJE ubijeno 10,000 ljudi od strane Gaddafijeve vojske, kako su mediji javljali, već 110 - ponovno, brojke Amnesty Internationala - i to ubijenih na obje strane, prije NATO napada

Po svakom pitanju Gaddafijeva vlada, njene brojke i analize pokazale su se daleko točnijim od onog što je javljao NTC i zapadni mediji. Stoga, svaki novinar koji je izvještavao o ovim događanjima je zasigurno morao zvučati kao "glasnogovornik vlade", jer ono što je tadašnja vlada govorila bilo je potpuno točno, a sada je to i potvrđeno.