Srednja Azija je od propasti Sovjetskog saveza bila u raskoraku između represivnih režima i utjecaja radikalnih džihadista. Uzbekistan, najmnogoljudnija zemlja Srednje Azije, posebno je poznat po svojim posebnostima. Distanciran od Moskve i Ankare, predsjednik Islam Karimov najvjerniji je prijatelj zapadnih sila, iako je njegov režim obilježen sustavnom represijom i kršenjem ljudskih prava. Međutim, nakon odlaska ISAF-a iz Afganistana, Uzbekistan nastoji pronaći nove saveznike u borbi protiv salafističke prijetnje. Islamisti iz devedesetih vraćaju se u punom mahu na krilima ISIL-a, a Taškent se sve više okreće Rusiji kao najboljem zaštitniku srednjoazijske sigurnosti.
Međunarodne sile bile su podosta nezainteresirane za politički i društveni razvoj Uzbekistana sve do napada na Afganistan. Tada je Zapadni savez tražio strateške poveznice sa zemljama Srednje Azije. U ožujku 2002. SAD i Uzbekistan potpisali su Deklaraciju strateškog partnerstva, kojima se borba protiv islamističkog ekstremizma institucionalizirala kao osnovica uzbečko-američke suradnje. U tom odnosu međunarodni pokazatelji nedovoljnih ljudskih prava i odsustvo političkih reformi u Uzbekistanu postali su manje važni.
Uzbekistanski politički sustav vrti se oko predsjednika Islama Karimova, koji vlada autoritarno kombinacijom nadgledanja sudstva i zabrane političkih protivnika, kao i razrađene ideje uzbečkog nacionalizma i promocije lokalnih tradicija. Nakon osamostaljenja Uzbekistana, nakon propasti sovjetske države, zemlja je krenula prema pokusima višestranačja. Jačajući autoritarizam u zemlji nastao je kasnije, uslijed rasprava o islamističkom radikalizmu. Predsjednik Karimov je sustavno upotrebljavao prijetnju političkog islama kao razlog smanjenih političkih sloboda. Uzbekistan se nalazi u susjedstvu zemalja koje su na različite načine shvatile politički islam: u Iranu je provedena islamska revolucija; u Tadžikistanu je vođen građanski rat; a u Afganistanu je talibanski pokret stvorio jedan od najgorih režima ikad viđenih u modernom dobu. Za Taškent islamistička prijetnja izravno ugrožava stabilnost Uzbekistana, ali i cijele Srednje Azije. Zbog toga se Karimov našao između dvije vatre: s jedne strane, njegovu vladavinu ugrožavale su islamističke skupine u zemlji i izvan nje, a s druge strane morao je uvesti neku drugu jaču zemlju da mu pomogne u odbijanju takve opasnosti. Istovremeno, suradnja s Rusijom mu nije bila povoljna. Uzbekistan je tako ušao u anti-rusko udruženje bivših sovjetskih republika Gruzije, Ukrajine, Azerbajdžana i Moldove, a ušao je i u Organizacijsku šangajske suradnje. Iz te organizacije istupio je 2013). Međutim, tek je suradnja s Amerikancima dala polet koji je Taškent godinama čekao.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.