Ako prihvatimo ideju kako se na Bliskom istoku vodi proxy rat između Saudijske Arabije i Irana (što nije posve jednoznačna poruka), onda bi Libanon bio najzapadniji front toga rata. U posljednja dva desetljeća, Rijad i Teheran su stalno prisutni u Libanonu, a njihova međuigra utječe i na stabilnost ove zemlje. Libanon je viševjerska i višeetnička država koja je opstala zahvaljujući nastanku ustavne podjele moći i nepisanog pravila konsocijacijske demokracije u obliku predsjedničke pozicije za kršćansku zajednicu, premijerske za sunitsku, te predsjednika parlamenta za šijitsku zajednicu. Raznolikost je Libanonu donijela bogatstvo kulture, običaja i povijesti, ali i krvave građanske ratove, upade susjednih zemalja poput Sirije i Izraela, te utjecajne korake Irana, Saudijske Arabije, ali i drugih regionalnih i globalnih sila.
Građanski je rat petnaest godina uništavao ovu zemlju sve dok se ideja podjele vlasti nije dogovorila 1989. Taj dogovor je također djelomično bio pomirbeni sporazum Saudijske Arabije i Irana, koji su svojim saveznicima u Libanonu naložili smirivanje ratnih sukoba i mirovne pregovore. Nadzor nad mirovnim ugovorom preuzela je Sirija, a tijekom iduća dva desetljeća je glavna snaga u Libanonu bio Hezbolah, šijitski islamistički pokret kojega podupiru Damask i Teheran. Sam Hezbolah, međutim, svoje postojanje veže uz izraelsku agresiju 1982. Izraelska okupatorska vojska ostala je u južnom Libanonu do 2000., što je omogućilo razvoj velikog vojnog krila ove političko-militarne organizacije. Međunarodni sud je utvrdio kako je Hezbolah imao dodire sa sirijskim obavještajcima oko ubojstva Rafika Haririja 2005. Rafik je otac današnjeg premijera u ostavci Saada Haririja, a obojica su nositelji dvojnog državljanstva – libanonskog i saudijskog. Zapravo, Rafik Hariri je jednoć bio i saudijski dužnosnik. Sirija je tada bila prisiljena povući na desetke tisuća svojih vojnika iz Libanona, no ostala je prisutna u zemlji preko Hezbolaha.
Hezbolah je jačao i postao snažniji od libanonske vojske. No, kada je tzv. Arapsko proljeće stiglo u Siriju, za Rijad je to bio Božji dar. Na svim poljima je Pustinjska kraljevina gubila politički i ideološki od Islamske Republike, pa je prilika za sunitskim rušenjem vlasti Bašara al-Asada bila zlatna. Ne samo da bi nestalo snažnog podupiratelja Irana u regiji, već bi Iran izgubio tzv. šijitski luk od Irana, preko Iraka i Sirije, do Libanona. Ujedno je to bila prilika za trajnim gušenjem Hezbolahovih boraca. Za Saudijce sreća nije dugo trajala. Masovna iranska i ruska pomoć Siriji potvrdila je dugoročno gubljenje Rijada na svim poljima sukoba, koje su Saudijci većinom i započeli. U svom očaju, Rijad je počeo podupirati selefijske teroriste u sirijskom sukobu, te izravno ili neizravno pomagao opstanku al-Kaide i Daeša. Za Libanon je to bila loša strategija. Pokret za budućnost, stranka premijera Haririja i glavna sunitska politička snaga u Libanonu godinama je bila u rasulu i pod napadima radikalnih sunitskih skupina. Hezbolahovo sudjelovanje u sirijskom građanskom ratu (gdje su trebali izgubiti pod navalom boraca potaknutih arabijskim novcima) i podrška radikaliziranim teroristima u Siriji izravno su utjecali na gubljenje snage saudijskog izbora u čelništvu libanonske države.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.