Bliski istok ishodište je triju abrahamskih vjera: judaizma, kršćanstva i islama. Gotovo stoljetne napetosti između židovske i arapske zajednice u tom dijelu svijeta zamalo su iskorijenile iz pamćenja europskih kršćana njihovu braću po vjeri u zemljama Bliskog istoka. Židovski spisi tvore kršćanski Stari zavjet, dok je Kristova objava zastupljena i u Kuranu. Tri vjere koje baštine proroka Abrahama kao svog osnivača propovijedaju bratsku i sestrinsku slogu. No Abrahamova su djeca razjedinjenija no ikad prije. I dok je muslimanska moć u području neprijeporna, a država Izrael uživa golemu naklonost zapadnih velesila, kršćanske zajednice jedva preživljavaju koloplet nasilja koje je prekrilo Bliski istok u posljednjih nekoliko godina. U Iraku je stanje najgore. Nekoć mozaik kršćanskih zajednica, danas kršćani obitavaju najviše na sjeveru zemlje. Ipak, nakon godina nesigurnosti, kršćani sada organiziraju četvrtu snagu u zemlji – svoju vojnu formaciju.
Na početku 20. stoljeća kršćani su činili deset posto stanovništva Bliskog istoka i Sjeverne Afrike. To stanje odražavalo je dvije tisuće godina osnovnoga multikulturalizma i snošljivosti. No s pojavom nacionalnih arapskih država, s nestankom Osmanskoga Carstva i ukidanjem kalifata, nestale su i pravice mileta – samoupravnih vjerskih zajednica koje nisu pripadale islamskoj vjeroispovijedi. S vremenom, broj kršćana počeo je opadati pa se danas pretpostavlja da na rečenom području kršćani čine oko četiri posto stanovništva. Taj je broj i dalje u opadanju.
Kršćani Bliskog istoka ponajviše pripadaju "starim" ili "istočnim" crkvama, koje priznaju prva dva ili prva tri ekumenska sabora. Najstarija među njima nestorijanska je crkva, katkada zvana Istočnosirijska ili Asirska crkva. Potom su tu i četiri monofizitske crkve: Sirijska pravoslavna crkva, Koptska pravoslavna crkva, Etiopska pravoslavna crkva te Armenska pravoslavna crkva. Osim njih, na području današnjeg Izraela žive i pripadnici ostalih pravoslavnih crkava (ponajviše Grčke pravoslavne crkve), rimokatolici i razne protestantske denominacije. Oni su "došljaci" i većinom obitavaju u Jeruzalemu. Nestorijanska i monofizitske crkve najstarije su kršćanske zajednice na svijetu, koje neprekidno žive svoju vjeru u biblijskim zemljama od Kristova raspeća. Zbog toga su vrlo važne za cijeli kršćanski svijet. Stoljećima su kršćani igrali važnu ulogu u razvoju trgovine, administracije i tehnologije, ali i održavali visoku razinu tolerancije i suživota. No vjerski fundamentalizam koji je zahvatio Bliski istok tijekom 20. stoljeća nepovratno je poremetio skladnost međuvjerskih odnosa i ugrozio život kršćana.
Ironično je da su irački kršćani počeli napuštati svoja ognjišta nakon što su zapadne sile napale Sadama Huseina. Zarobljeni između militantnog duha svojih muslimanskih sunarodnjaka i nezainteresiranosti zapadne braće, irački kršćani proživljavaju ucjene, otmice i ubojstva kao svakodnevicu. Od 2003, kad je zapadna koalicija napala Irak, UNHCR zabilježio je da je više od milijun kršćana napustilo zemlju. Godine 2010. i preostalima je Al-Kaida u Iraku zaprijetila smrću. To znači da su od pada Sadama Huseina preko 40 posto svih iračkih izbjeglica bili kršćani, iako oni predstavljaju tek četiri posto stanovništva. U Bagdadu kršćani su posebno pogođeni te su izgnani iz svojih domova. Dio odgovornosti pada i na američke snage. Naime, američka vojska često je nastojala zaštititi kršćane svojim prisustvom, no prijezir prema američkom prisustvu uzrokovao je podjednako dodatni prijezir prema kršćanima. Tome nikako nije pogodovalo ni to što su američki vojnici koristili samostan i Babilonski fakultet teologije kao svoj kamp. Kao rezultat, samostanska crkva Sv. Petra i Pavla se zatvorila.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.