Ruska politička misao, baš kao i rusko društvo, prošlo je nekoliko razina tranzicije od pada Sovjetskog Saveza 1991. Međutim, niti jedna vlast nije bila toliko popularna u Ruskoj Federaciji kao ona Putinova. Mnogi se pitaju zašto je to tako, posebno nakon što je autoritarna vlast obilježila mnoge povijesne lomove u Rusiji. Otkako je prvo posvemašnje rušenje ruskog društva obilježilo početak 20. stoljeća, Rusija je doživjela nekoliko strašnih lomova, uključujući kolektivizaciju u tridesetima, skoro poraz od nacističkih snaga 1941., traumatsku obranu zemlje u Drugom svjetskom ratu, razdoblje Hladnog rata, te najzad rušenje komunističkog sustava.
U devedesetima je ruska politička misao imala binaran izbor - ili će prihvatiti Fukuyaminu tezu o Kraju povijesti i prihvatiti vrijednosti i načela razvijena na Zapadu, čime bi se morale prihvatiti liberalne ideje u postsovjetskom kontekstu, zasnovane na zapadnoj racionalnosti - ili će se okrenuti povijesti i pronaći jedinstvenu rusku političku misao, koja se najranije može pronaći u carističkom dobu, jer su nakon Oktobarske revolucije prihvaćene zapravo zapadne ideje marksizma i kasnije prilagođenog fordizma.
Taj izbor nije bio nimalo lak, jer je cijela jedna generacija stasala kroz masivni program indoktrinacije službene ideologije marksizma-lenjinizma i znanstvenog komunizma. Tijekom sedam desetljeća ova ideologija je stvorila složen koncepcijski okvir unutar kojega je bila zabranjeno korištenje zapadnih političkih koncepata osim za kritike u specijalističkim izdanjima. Taj je stav pomalo počeo biti propitivan nakon pojave negodovanja u Mađarskoj, Češkoj i Poljskoj, te se od malenog broja intelektualaca koji su otvoreno bili suprotstavljeni sovjetskoj ideologiji (što su platili zatvaranjem i egzilom) stvarao krug sve većeg broja protusovjetskih političkih mislilaca. Ali već među njima se vidi taj sraz između prozapadne i proruske struje. Pisci i znanstvenici, kao što su Andrej Amalrik i Andrej Saharov, smatrali su da Sovjetski savez mora prihvatiti zapadne liberalne vrijednosti, dok je Aleksandar Solženjicin bio okrenut ruskim duhovnim vrijednostima i baštini. Nije taj sraz nastao u Sovjetskom savezu - već je u 19. stoljeću postojala značajna rasprava o tome da li bi Rusija morala prihvatiti europske vrijednosti individualne slobode i ograničene vlade ili bi trebala pratiti jedinstvenost ruske civilizacije, a u vanjskoj politici pragmatično slavenofilstvo.
Komunistička partija Sovjetskog Saveza napravila je ozbiljnu strukturalnu reformu dolaskom na vlast Mihaila Gorbačova 1985. Ta perestrojka je uključila ekonomske reforme, ali prije svega novi pristup političkom odlučivanju, mišljenju i vanjskoj politici. Gorbačov je zagovarao pomirbu sa Zapadom, proglašavajući univerzalnost ljudskih vrijednosti, a unutar zemlje je pozivao građane na kritiziranje državnih službenika putem otvorenosti (glasnost) medija. Monolitsko jedinstvo sovjetske ideologije to nije izdržalo: političke i gospodarske promjene vodile su kolapsu države 1991.
U novoj državi i kroz devedesete stvorile su se tri snage i tri različite političke ideje o ruskoj novoj državnosti. Prvi su bili liberalni demokrati, koji su zagovarali slobodu tiska, demokratske izbore i zaštitu prava pojedinaca, te su bili okrenuti snažnom ulasku zapadne političke ideje u Rusiju. Drugi su bili komunisti, koji su htjeli očuvati i povratiti političke i ekonomske institucije Sovjetskog Saveza kakve su postojale prije Gorbačova, a osobito su se borili za socijalna jamstva radnika, umirovljenika i ostalih ranjivih skupina koje su zbog toga davale glasove za komuniste. Treći su bili nacionalisti koji su odbijali zapadne i komunističke vrijednosti, te pozivali na izgradnju jake ruske nacije u savezu s Ruskom pravoslavnom crkvom.
Većina nacionalista i mnogi liberali optuživali su tijekom devedesetih šok-terapije koje je u političkom i gospodarskom sustavu provodio prvi predsjednik Ruske Federacije Boris Jeljcin. Jeljcinova odluka za nasilno raspuštanje parlamenta 1993. i napad na Čečeniju u prosincu 1994. dodatno je pogoršalo odnose predsjednika s tri kruga ruske političke elite. Većina političara koji su se okupljali oko Jeljcina bili su čisti pragmatici, na čelu s premijerom Viktorom Černomirdinom, koji je na tom mjestu bio od 1992. do 1998., donekle obilježavajući Jeljcinovu eru. Stoga je politički filozof Aleksej Karamurza zaključio da je najveći napredak ruske političke misli u Jeljcinovo doba bio pomak od ideologije prema pragmatizmu, što je donekle omogućilo društvenu modernizaciju.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
