Slobodno zidarstvo je vrsta zatvorene muške društvene organizacije, koja simboličko-ritualnim praksama, odabranim pojedincima prenosi određena religijska i etička načela. Nastalo je u 17. stoljeću u Škotskoj i Engleskoj kada su pod utjecajem prosvjetiteljskih strujanja srednjovjekovni zidarski cehovi postupno prerasli u inicijacijsko društvo u kojem se zidanje više nije shvaćalo doslovno, nego u prenesenom značenju, kao intelektualno i duhovno stvaralaštvo nadahnuto prosvjetiteljskim idealima. Proces oblikovanja modernog ili takozvanog spekulativnog slobodnog zidarstva završen je 24. lipnja 1717. (blagdan sv. Ivana Krstitelja) u Londonu, kada su se četiri londonske slobodnozidarske lože ujedinile i utemeljile Veliku ložu Londona i Westminstera (kasnije preimenovana u Veliku ložu Engleske).
Najvažniji dokument slobodnog zidarstva je takozvana Andersonova Konstitucija iz 1723. Ona određuje osnovna načela na kojima se temelji rad suvremenog slobodnog zidarstva. Iz ovog dokumenta proizlazi da su slobodni zidari 'sljedbenici građanskog liberalizma, a to podrazumijeva vjersku toleranciju, borbu protiv svakog oblika totalitarizma, lojalnost državi, izbjegavanje revolucionarnih promjena i zalaganje za evolucijske promjene u društvu'. Ono što se od samih početaka modernog slobodnog zidarstva ističe, napose u Andersonovoj konstituciji, jest izbjegavanje političkih rasprava u ložama. U praksi se međutim pokazalo da se potonji princip ne poštuje uvijek, pogotovo ne u određenim okolnostima u kojima korporativna diplomacija slobodnog zidarstva može poslužiti određenim političkim ciljevima pojedinih članova organizacije. Primjerice, u Beogradu je 1909. skupina slobodnih zidara, potaknuta aneksijom Bosne i Hercegovine, osnovala ložu Ujedinjenje koja je radila u 'interesu agresivnijeg rada na ujedinjavanju srpstva'. Reprezentativan je primjer lože Fraternité des Peuples (Bratstvo naroda), koja je bila pod zaštitom Velikog Orijenta Francuske. Zadatak ove lože u načelu je bio širiti bratstvo među narodima, ali tijekom Prvog svjetskog rata ova je loža funkcionirala upravo suprotno. Postala je politički instrument hrvatskih i srpskih slobodnih zidara pomoću kojega su potonji lobirali za rješavanje jugoslavenskog pitanja u zemljama Antante.
Zašto su se hrvatski i srpski slobodni zidari odlučili na lobiranje za jugoslavensko pitanje u loži Fraternité des Peuples? Njihovo političko djelovanje proizlazi iz ideologije kojoj je bila privržena većina članova, a među njima je prevladavala ideologija integralnog jugoslavenstva i demokracije zapadnoeuropskog tipa. Korisnost lobiranja upravo u loži Fraternité des Peuples objašnjava jedan od istaknutih jugoslavenskih slobodnih zidara, Franko Potočnjak. On je smatrao da je, s obzirom na tešku situaciju koja je tada vladala u Srbiji i hrvatskim zemljama, to bio jedini način da se nešto postigne na području ujedinjenja južnoslavenskih naroda. 'Simpatije svijeta dragocjena su stvar za narod koji se bori za svoju slobodu. Stečene simpatije svijeta – znači: polovica dobivenog uspjeha' (Potočnjak, 1928).
Akcija lobiranja u loži Fraternité des Peuples započela je u travnju 1916. Četvorica jugoslavenskih slobodnih zidara koji su se 1916. nalazili u Parizu, među njima i jedan hrvatski, dr. Hinko Hinković, dobili su naputak, vjerojatno od loža Pobratim u Beogradu i Ljubavi bližnjega u Zagrebu, da propagiraju jugoslavensko pitanje među francuskim slobodnim zidarima. Sudeći prema izvorima, bila je to akcija koja se provodila sustavno i planirano: "Br. Sava Petrović iznajprije je sam sondirao teren. Kada je dobio uvjerenje, da će stvar dobro ići, pošli su on i br. Miša Cukić u 'Grand Orient de France', gdje su učinili usmenu predstavku, koja je bila uvažena" (Potočnjak, 1928). Veliki Orijent Francuske uputio ih je u ložu Fraternité des Peuples. Tako su slobodni zidari, dr. Hinko Hinković, Miša Cukić, Damjan Branković i dr. Stanoje Mihajlović prisustvovali radovima u toj loži, nastojeći svim mogućim silama, da što više povežu bratske veze s članovima lože Fraternité des Peuples, upoznavajući ih što su bolje mogli s hrvatsko-srpskim nacionalnim problemom. Već 26. travnja 1916. četvorka je dobila odobrenje da u loži Fraternité des Peuples održava posebna predavanja vezana isključivo za jugoslavensko pitanje.
Prvo predavanje uspješno je održao Hinković na sjednici lože 2. svibnja iste godine. Tamo su njegova predavanja proizvela najdublji dojam, tako da je u krilu Grand Orienta stvorena rezolucija, kojom je u cijelosti prihvaćen hrvatsko-srpski narodno-politički problem, i ta je rezolucija priopćena svim ložama Francuske. Hinković se u svojim predavanjima protivio da se Dalmacija prema odredbama Londonskog ugovora ustupi Italiji, a zalagao se za ujedinjenje južnoslavenskih zemalja. S istim ciljem predavanja su održali i Dušan Tomić te srpski veleposlanik u Parizu, Milenko Vesnić, obojica slobodni zidari.
Zahvaljujući francuskom slobodnom zidarstvu, koje je sve važnije odluke plasiralo u javnost, jugoslavensko je pitanje na velika vrata ušlo u francusku javnost. Bila je to tema o kojoj se pisalo u novinama kao što su Temps i Journal des Debats. Potočnjak je takav ishod ocijenio vrlo uspješnim: 'Naše pitanje postavljeno je na tapet pred čitavu francusku javnost i o njemu se stalo posvuda raspravljati. Kroz francusko novinstvo dobilo je terena posvuda, kuda je to novinstvo zalazilo, a otvoreno zalazilo je u sve antantske i neutralne zemlje, pa je odjedared nepoznato i bataljeno jugoslavensko pitanje postalo predmetom opće pažnje i stali se njime baviti i o njemu pisati i krugovi, kojima ili je bilo doslije nepoznato ili ga nijesu marili' (Potočnjak, 1921).
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
