U vrijeme kada je svijet u velikoj nedoumici oko američkog smjera kretanja vanjske politike uvijek se nađe neka država koja će lansirati prijeteću raketu u zrak i ukazati na opasnosti i prijetnje cijelome čovječanstvu. Sjeverna Koreja jedna je od takvih zemalja, gdje se stalne prijetnje, lansiranje raketa i kvazi-nuklearni pokusi odvijaju desetljećima. I ovo ispaljivanje Pukguksong-2 balističkog projektila može proći pod jednakim oblikom korištenja sjevernokorejskog režima za projiciranje straha i prijetnje zbog koje bi se svijet morao suočiti sa svim pobornicima Pjongjanga i povećati naoružavanje. Ali ubojstvo starijeg polubrata sjevernokorejskog vođe Kim Jong-una, Kim Jong-nama, na malezijskoj zračnoj luci govori da je Sjeverna Koreja u vrlo ozbiljnom razdoblju političke nestabilnosti.
Gotovo rutinsko ispaljivanje rakete ne predstavlja ni najmanju razliku u oružanom programu Pjongjanga. Neki stručnjaci upozoravaju da je sjevernokorejski balistički program postao mobilniji, održiviji i sveukupno bolji. Otkako je George W Bush donio odluku o prozivanju Sjeverne Koreje dijelom 'osovine zla', te započeo rat u Iraku, Pjongjang je počeo grozničavo ulagati u oružje za masovno uništenje vjerujući kako je to najbolji način zaštite Sjeverne Koreje i dobar oblik zastrašivanja svih susjeda s čijeg teritorija se može započeti takav napad; radi se, dakako, prije svega o Južnoj Koreji i Japanu. Barack Obama nije učinio ništa po tom pitanju osim čekanja, smatrajući da će strateška strpljivost dovesti do urušavanja režima iznutra i možda dovesti do velike pobune protiv oblika vlasti u jednoj od najizoliranijih zemalja svijeta. To se nije dogodilo. Strah od razvoja nuklearnih bojevih glava i balističkih projektila koji mogu doprijeti do zapadnih obala SAD-a u Washingtonu je velik. I dok je Donald Trump u svojoj predizbornoj kampanji govorio da bi mogao pojesti hamburger s gospodinom Kimom, u svom uobičajeno nemuštom stavu je opisao testiranje projektila 'velikim, velikim problemom'.
Vijeće sigurnosti se okupilo oko ideje značajne akcije protiv Sjeverne Koreje, ali to su samo riječi. Posebice Kina ne želi destabilizirati svog susjeda, unatoč svojoj golemoj sumnjičavosti spram Kima. Kinezi su zapravo ukazali da je glavni razlog ovog testiranja odnos SAD-a i Južne Koreje prema Pjongjangu, a kritike su stigle nakon propitivanja zašto Kina ne pritisne jače Sjevernu Koreju na odbacivanje svog nuklearnog programa. Kineski ministar vanjskih poslova Geng Shuang je rekao da se Kina protivi lansiranju, koje se ogriješilo o rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a koje pozivaju na okončanje sjevernokorejskih nuklearnih i raketnih ispitivanja. Kina je najveći izvor financijske pomoći i trgovinske suradnje sa Sjevernom Korejom, ali u Pekingu upozoravaju da njihov utjecaj nije toliko velik, te savjetuju da je odbijanje Washingtona na izravnu komunikaciju s Pjongjangom izazvalo ovakvo rješenje. Geng je izjavio kako su izvori nuklearnog pitanja u Sjevernoj Koreji razlike koje režim ima s Amerikom i Južnom Korejom, dok je Kina bila posvemašnje i sveobuhvatno spremna implementirati rezolucije Vijeća sigurnosti oko nuklearnih pitanja. Najgore rješenje o kojem se nagađalo prije nekoliko godina jest da bi SAD mogle pokrenuti prijevremeni udar na Sjevernu Koreju, što bi definitivno dovelo do razaranja i Južne Koreje u znak odmazde.
Kina ujedno smatra da bi bilo kakav američki proturaketni štit u Južnoj Koreji zapravo umanjio mogućnost strateškog nuklearnog odvraćanja pa i nacionalne sigurnosti susjednih zemalja. Američka i južnokorejska odluka o stvaranju sustava THAAD (Terminal High Altitude Area Defense) je otežala odnose Seoula i Pekinga. Svi američki proturaketni štitovi su proizveli kontroverze pa tako i ovaj. Tehnologija često nije dostatna za zaustavljanje glavnih meta - balističkih projektila - te su potrebne još godine za precizniju obranu. Ujedno, postoje različiti oblici proturaketne obrane. Jedni, tehnološki manje zahtjevni, zaustavljaju relativno kratak domet raketa, dok strateški proturaketni sustavi trebaju presretati dalekodometne projektile, uključujući i one međukontinentalne. Sama južnokorejska vlada je oklijevala prihvatiti THAAD. Seoul sebe smatra 'lignjom među kitovima' Istočne Azije, te je uvijek tražio određenu ravnotežu u regiji. SAD i Kina su dvije velike i međusobno često suprotstavljene sile i obje utječu snažno na južnokorejske interese i geopolitičke događaje na Korejskom poluotoku. Seoul shvaća da je proturaketni štit predmet velike zabrinutosti za Peking, te je pokušao zadržati stupanj nezavisnosti u cjelokupnom ulasku u američku vojnu strukturu u Istočnoj Aziji. Međutim, Washington koristi upravo opetovane pokušaje Pjongjanga za razvoj svog nuklearnog i raketnog programa za prikazivanje velike prijetnje, a osobito životne prijetnje za Južnu Koreju. Južnokorejski vođe su očajnički pokušavali koordinirati svoje djelovanje s Kinom, ali Peking nije odgovorio na dovoljno dobar način, pa je najzad sama Kina djelomično pridonijela odluci za uvođenjem THAAD-a.
Peking se opire THAAD-u na temelju ideje da taj štit umanjuje strateško odvraćanje i da se koristi za nadzor kineskog teritorija. Svima je jasno da ovakvi obrambeni sustavi kontroliraju prostor za srednjodometne rakete, ali istovremeno može proučavati i druga kretanja. Jedan od osnovnih problema THAAD-a jest što on ne može proučavati područje ispod tisuću kilometara dosega, što tehnički onemogućava sustavu da nadzire sjevernokorejsku prijetnju svom južnom susjedu. Sve prijetnje iz Pjongjanga moraju biti kratkog dometa da bi gađale Južnu Koreju. Stoga, zaključuju Kinezi, osnovna je korist THAAD-a okrenuta za kontrolu Kine. U Pekingu je stvoreno mišljenje da Seoul sada čvrsto surađuje sa SAD-om protiv kineskih interesa strateške sigurnosti, te smišlja odgovor protiv Južne Koreje kako bi vlada u Seoulu promislila o svojim koracima. Već sada su ove međusobne prijetnje pogoršale bilateralne odnose u svim područjima. Uostalom, mnogima je već prilično jasno da je THAAD stacioniran kao potencijalna strateška prednost u maritimnim sporovima u Istočnom i Južnom kineskom moru. Trumpov ministar obrane Jim Mattis već je nekoliko puta naglasio da Amerika više neće tolerirati kinesko ponašanje u Južnom kineskom moru, te je obvezao Ameriku na aktivnu ulogu u zaštiti slobode plovidbe i agresivniji stav prema militarizaciji tog morskog područja.
Bitno je uvidjeti kako Washington također ne procjenjuje objektivno istinsku prijetnju Sjeverne Koreje. Ova zemlja bi počinila samoubojstvo ukoliko pošalje balistički projektil s nuklearnim naoružanjem na bilo koga. Nuklearno oružje u Sjevernoj Koreji, kao i u većini drugih zemalja, jest strateško odvraćanje od bilo kakve vanjske vojne intervencije protiv Pjongjanga. Proturaketni štit koji bi trebao neutralizirati tu sjevernokorejsku mogućnost će samo poticati Pjongjang na stvaranje što više i što boljih projektila. Ubojstvo Kimova polubrata, međutim, ostavlja jednu drugu projekciju događaja u Sjevernoj Koreji. Kim Jong-nam nije jedina osoba iz obiteljskog kruga Kim koji je nastradao. Prije četiri godine uhapšen je i pogubljen Jang Song-taek, Jong-unov ujak. Ostatak obitelji bi također mogao osjećati prijetnju, iako nije još uvijek sigurno zbog čega. Navode se dvije mogućnosti. Kim Jong-un nastoji iskorijeniti bilo kakvu alternativnu osobu iz svog obiteljskog kruga koji bi mogli stvoriti priliku za smjenu vlasti, a to može biti zbog nastanka unutarnjih političkih podjela u Sjevernoj Koreji ili zbog dubokog osjećaja nesigurnosti. Njegov polubrat je navodno živio u Macauu, Pekingu i Singapuru, što govori o dobivenoj kineskoj zaštiti, te se propituje kineska uloga u novonastaloj situaciji.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
