Da je Rusija sposobna pokazati svoju moć u bilo kojem dijelu svijeta i nije neka novost, ali svakako je zanimljivo da su Rusiji podjednako važni Bliski istok i Sjeverna Afrika koliko, primjerice Indokina. A upravo je u Indokini ruska prisutnost izazvala snažnu pozornost javnosti. Sve je započelo agencijskim vijestima o posjetu ruskog ministra obrane Vijetnamu 4.siječnja. Na marginama protokolarnog susreta obznanjeno je kako je ruskim Il-78 Midas zrakoplovima omogućena upotreba vijetnamske zračne luke u zaljevu Cam Ranh u južnoj vijetnamskoj provinciji Khanh Hoa. Ovo korištenje proglašeno je pomoći u snabdijevanju ruskih bombardera Tu-95 'Medvjed' gorivom, ali zapravo time je Rusija dobila strateški važnu poziciju za vojne letove na području Istočne i Jugoistočne Azije, sve do američke postaje na Guamu. Washington je odmah prozvao rusku nakanu osiguravanja takvih letova provokacijom koja služi pokazivanju snage i za prikupljanje obavještajnih podataka – što je iznimno zanimljiva poruka s obzirom da američka vojska u istom dijelu svijeta radi upravo iste stvari. Ipak, iz Washingtona je došla poruka Hanoju da uskrati Rusima pristup Cam Ranhu, kako se ne bi podizale tenzije u regiji. Moskva je odbacila sve američke optužbe i brani svoje vojne odnose s Vijetnamom.
Iza primjetnih diplomatskih dobacivanja, ipak, stoje složeniji regionalni interesi. Kina već odavno pogledava prema Južnom kineskom moru, nadajući se riješiti dugogodišnje teritorijalne nesuglasice u svoju korist. Vijetnam je kroz cijelo to vrijeme bio pod američkim embargom uvoza oružja, a taj je embargo nedavno djelomično skinut. U listopadu prošle godine, dogovoreno je da će se omogućiti prijenosi obrambenog oružja za pomorsku sigurnost, kako bi se Vijetnam u potpunosti integrirao u američke inicijative pomorske sigurnosti u Južnom kineskom moru. Istodobno je State Department zanijekao da se radi o protukineskom potezu, iako je njegov glasnogovornik priznao da se nada kako će Kina obratiti više pozornosti na ovakve inicijative.
SAD su nametnule embargo na uvoz oružja Sjevernom Vijetnamu nakon incidenata u Zaljevu Tonkin 1964., a 1984. Vijetnam se našao na međunarodnoj listi zemalja kojima je uskraćena nabavka obrambenih sustava, te s nje nije sišao ni nakon što su SAD ukinule trgovinski embargo 1994. Tek 2007. SAD su nagovjestile da će se status Vijetnama moći mijenjati na bazi pojedinačnih slučajeva. Prvi takav slučaj bio je 2009., kada je predsjednik George W. Bush uključio Vijetnam u program financiranja stranih oružanih snaga u vrijednosti od pola milijuna dolara. Uslijedile su i neke prodaje već korištene opreme, a kad je predsjednikom postao Barack Obama daljnja prodaja oružja bila je uvjetovana poboljšanjem ljudskih prava u Vijetnamu. Oprezno, trgovina se ipak nastavila, uz politiku mrkve i batine za potpuno skidanje embarga. Amerikanci su se također suglasili da će pružati patrolne čamce kao dio šireg plana pomoći Hanoju u pomorskoj sigurnosti.
John Kerry je putovao u Vijetnam 2013. kako bi istaknuo dramatične promjene u bilateralnim odnosima, i to ne samo u sigurnosnim pitanjima. Bilateralna se trgovina povećala za 60 posto, na ipak skromnih 25 milijuna dolara vrijednosti. Ipak, SAD shvaćaju da je trgovinska suradnja ključ za traženje većih ljudskih sloboda (iako isto ne traži od npr. Kine ili Saudijske Arabije). Prema Freedom Houseu, Vijetnam se smatra neslobodnom zemljom u kojoj živi 90 milijuna ljudi koji su podložni represivnoj vlasti koja zanemaruje temeljna građanska i politička prava. Komunistička partija Vijetnama jedina je legitimna stranka u zemlji koja nema slobodne i nezavisne medije. Sloboda udruživanja onemogućena je. Samovoljno lišavanje slobode građana rašireno je, a mali broj ljudi doživi osudu. Ipak, teško je očekivati da će američka administracija bdjeti nad poboljšanjem ljudskih prava.
Hanoj u svemu tome pokušava zadržati svoju hladnoratovsku poziciju ključnih područja suradnje, svoje nezavisnosti i nesvrstanosti. Ovaj pristup naglašava i suradnju i borbu protiv dominacije i izolacije (politika koja se na vijetnamskom jeziku naziva vua hop tac, vua dau tranh). Prilagodba posthladnoratovskim geopolitičkim datostima iznjedrila je proces obnove (doi moi), koji nalaže stvaranje novih prijatelja, ali i očuvanje tradicionalnih veza. U tome se odražava dugogodišnja poveznica s Rusijom. U oba smjera političkog razvoja, Vijetnam je bio dosljedan od 1991. Snažna nacionalistička komunistička partija odupirala se svakom obliku ulaženja u domaće politike velikih sila, te nastojala da ne bude percipirana kao klijentelistička država.
Zapadni mediji zgrozili su se vijesti o ruskim Iljušinima u Vijetnamu, pokušavajući pronaći poveznicu s ukrajinskom krizom. Takve poveznice nema, jer je ugovor o korištenju vijetnamske zračne baze dio širih razgovora o rusko-vijetnamskim vojnim odnosima koji su započeli još 1990. Zaljev Cam Ranh Rusima nije nov. Još 1970. Sovjetska pacifička flota stacionirala je svoj 922. Logistički centar i svoju flotilu u tom zaljevu, pod 25-godišnjim ugovorom. Kad su posljednje snage napustile zaljev 2002., ruska vojna prisutnost na azijskom Pacifiku prestala je za gotovo cijelo desetljeće, a Rusija se okrenula više svom zapadnom susjedstvu.
Sada je Rusija zainteresirana da vrati svoju dugogodišnju prisutnost u Cam Ranhu, koji je strateški i geografski vrlo važna luka. Naime, dubina gaza u tom zaljevu odlična je za ratno brodovlje, a nalazi se na položaju otkuda postoji izravan pristup bilo kojoj točki u Južnom kineskom moru. Vijetnamci su ostali na svojim temeljima, te su javno govorili da su otvoreni svakoj ponudi za poboljšanje infrastrukture u zaljevu, te da su otvoreni za razgovor sa svim civilnim i vojnim predstavnicima stranih zemalja. Ipak, iza kulisa, Vijetnam je dao ruskom brodovlju automatsko dopuštenje uplovljavanja u Cam Ranh, samo s prethodnom tehničkom najavom luci.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
