Kvalitetni filmovi strave često u svojoj priči kriju određene društvene i političke poruke, više nego možda ijedan drugi filmski žanr. To je zanimljivo. Moglo bi se reći kako horor film sam po sebi gledatelja stavlja u situaciju u kojoj je "na višem stupnju pripravnosti" - strah je jedan od naših najvećih urođenih pokretača. Kada smo u strahu kod nas se budi duboko integrirani osjećaj da moramo hitno odgovoriti na jedan od dva načina: bijegom ili borbom.
Dakako, dok gledamo horor film te opcije nam, barem za većinu nas, nisu prikladne. Umjesto toga prisilili smo sami sebe sjediti pred ekranom i gledati krajnje neugodan razvoj događaja koji može biti vrlo uznemirujuć. Zašto to onda činimo? Možda zato što smo znatiželjni, a možda nam baš taj osjećaj snažnog straha dođe kao idealan eskapizam od nekih drugih, stvarnih životnih strahova. U svakom slučaju, spremniji smo intenzivno analizirati radnju koja se događa pred našim očima, a poruke koje nam se pritom šalju često mogu imati i jedno sasvim drugačije značenje.
Primjerice, ako Vas netko pita koji Vam je najstrašniji horor film koji ste ikad gledali, možda ćete i Vi, kao i mnogi drugi, reći da je to kultni film Egzorcist iz 1973. Prva asocijacija je ulazak demona u 12-godišnju djevojčicu Regan i gotovo uzaludni napori prvo znanosti, a nakon toga i religije, da izbace demona iz nje. No, film uz sve svoje uznemirujuće scene, a ima ih poprilično, zapravo predstavlja komentar jednog društva i jednog vremena.
Chris MacNeil (Ellen Burstyn) i njena kćer Regan (Linda Blair) u filmu Egzorcist (1973.) Govorimo o periodu kada je borba za veća prava žena bila u punom jeku, o periodu kada su žene bile doslovno prisiljene birati kojim će putem ići dalje - hoće li krenuti u posezanje za još većom jednakosti prema muškarcu ili će nastaviti biti domaćice? Oba puta imala su svoje prednosti i mane. Prednosti prvog su jasne, no pritom je neminovno dolazilo do toga da žene koje su birale karijeru nisu mogle u istoj mjeri se posvetiti podizanju obitelji kao one žene koje su ostajale doma. Iako 60-e i rane 70-e predstavljaju eksploziju feminističke borbenosti, iza te žestine često se, možda čak i podsvjesno, krila grižnja savjest tih žena koje je mučila pomisao da svojoj djeci ne nude dovoljno.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.