Matija Šerić / Matteo Ristić
Drugi dio Operacije Nezamislivo je predviđao dva scenarija koja bi se odvila na isti način: invaziju Sovjetskog Saveza na zapadnu Europu ili u slučaju neuspjele savezničke ofenzive na SSSR, rusku protuofenzivu na Zapad.
Prije razmatranja mogućeg napada Sovjetskog Saveza na zapadnu Europu ili sovjetske protuofenzive u slučaju neuspjelog napada zapadnih Saveznika, potrebno je definirati odnos Josifa Staljina prema Europi. I zapadnoj, koja nije bila pod kontrolom SSSR-a, i istočnoj, koja je bila u Staljinovoj orbiti.
Staljinov odnos prema istočnoj Europi
U svim zemljama unutar sovjetske zone utjecaja formirane su vlade koje su bile nominalno višestranačke koalicije pa su zato u njima bili predstavnici komunista, socijalista, raznih seljačkih stranaka, klerikalaca i čak kvazifašista. Ali komunisti su u svakoj od tih vlada držali najmanje dva odlučna resora: resor unutarnjih poslova (policije) i resor narodne obrane (vojske). Komunisti su upotrijebili vlast koju su imali u tim ministarstvima da najprije steknu kontrolu nad zemljom kao cjelinom, a poslije toga i nad svojim partnerima u vladi, koje bi na kraju ili izjurili iz vlade ili bi ih prisilili da s njima surađuju u vođenju socijalističke revolucije.
U provođenju toga plana komunistima je išlo na ruku to što su sve te vlade imale obvezu, stvorenu ili odredbama primirja (ako je riječ o zemljama koje su bile bivše Hitlerove saveznice) ili vlastitim deklaracijama (ako su posrijedi bile savezničke zemlje), da očiste državnu upravu i sve javne ustanove od ljudi koji su radili protiv Sovjetskog Saveza, tj. od bivših nacifašista, militarista itd. Te odredbe (iza kojih su stajali zapadni Saveznici) bile su Staljinu dovoljne da inicira i dirigira, ne kršeći naročito posebno međusavezničke dogovore i sporazume, razne procese kojima su bivše vladajuće klase tih zemalja bile dovedene u potpunu pomutnju, lišene vlastitih organizacija kao i sposobnosti da se organiziraju i budu neki faktori.
Golemu većinu pripadnika tih klasa činili su svakakvi antidemokratski elementi, koji su se u ratu kompromitirali svojim pronjemačkim ili barem proturuskim držanjem. Eliminacija starih vladajućih klasa utrla je put dolasku na vlast komunističkih partija. Istinske demokratske skupine bile su male, slabe i neefikasne i nisu imale posebnu tradiciju. Procesom političkih čistki do kraja 1940-ih godina komunisti su preuzeli primat u zemljama sovjetske zone interesa. Staljinov SSSR bi se umiješao u te procese tek kad bi to bilo nužno potrebno.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
