Mnogima je već sasvim jasno da je Oman najveća diplomatska sila Bliskog istoka. Posebno je u posljednje vrijeme ova zemlja na jugu Arabijskog poluotoka izazivala mnogo zanimanja jer je održala diplomatske razgovore između globalnih rivala. Zemlja nema nikakvog prijateljstva ni s jednom vladom na svijetu, a službena religija je ibadijski islam koji zabranjuje bilo koju vrstu ofenzivnog nastupanja. Iako je članica Vijeća za zaljevsku suradnju (GCC), Oman ima odlične odnose s Iranom, pa je Muscat desetljećima služio kao diplomatski most između Islamske republike, arapskih zemalja Perzijskog zaljeva i njihovih zapadnih saveznika.
Zbog toga je Oman prozvan Švicarskom Bliskog istoka. Sultanat je pomogao u pregovorima o oslobađanju tri američka taoca, tri Saudijaca i jednog britanskog državljanina koji su mjesecima bili držani u Jemenu od strane šijitrskih pobunjenika. Takva je mogućnost realizirana iz razloga što je Oman odbio sudjelovati u saudijskoj koaliciji i borbi protiv jemenskih hutijevskih pobunjenika. Muscat igra objektivnu ulogu u ratom razrušenoj zemlji gdje nastupaju samo akteri s uskim interesima.
Ne valja, međutim, biti u zabludi. Oman nije nezainteresirani dobri Samaritanac. Oman sebe smatra ranjivom zemljom jer je malen i u središtu je mnogih sigurnosnih i teških političkih pitanja, okružen utjecajima zemalja poput Jemena, Pakistana, Irana i Saudijske Arabije. Ta ranjivost znači da želi biti prijatelj sa svima. Izradom pametne diplomatske strategije omanskog sultana Kabusa uspijeva se u tome. Osim toga, Oman je i strateški važan, jer dijeli s Iranom nadzor nad Hormuškim tjesnacem. Milijarde dolara stranih ulaganja stigli su u Oman da se nadogradi luka i slobodna zona Sohar, zajednički posao omanske vlade i Luke Rotterdam. Sultanat također ulaže u zračne i željezničke veze kako bi pretvorila Sohar u multimodalno tranzitno i pomorsko središte regije.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.