Najjači vojno-politički blok Zapada, Organizacija sjevernoatlantskog ugovora NATO/OTAN je na svom redovitom summitu otvorio dvije glavne teme razgovora: trošenje na obranu i uloga saveza u borbi protiv terorizma. Ali obje teme su zapravo pokazale koliko je NATO postao vojno beznačajan i koliko se unutar Saveza počelo pričati o političkim pitanjima. Rasprave o vojnim i sigurnosnim strategijama rijetko se događaju na najvišim razinama, a članovi saveza više ne dijele zajedničke interese kao što su ih nekoć imali. To je evidentno iz broja članica koje više nemaju prioritet kupovine nove opreme i trošenja na obranu. U drugačijim uvjetima, Amerikanci priželjkuju europsku kolektivnu vojnu sposobnost koja bi bila jednaka barem polovici američke vojne sposobnosti. U Washingtonu se od biranja Donalda Trumpa jasno ukazuje da je nepravedno da Amerika troši više od 70 posto NATO-ovih obrambenih troškova, dok SAD čine samo 48 posto sveukupnog BDP-a Saveza.
Zato je u Bruxellesu Trump govorio o svojim željama za europsko povećanje doprinosa i sposobnosti. Europljani su se opravdali da troše manje na obranu, ali da to ne znači da ne ulažu u Savez. Svaka strana gleda na ovo pitanje iz svog kutka. Dok Amerikanci Savez shvaćaju i dalje stožerom vojnih aktivnosti, Europljani su preseljenjem glavnog stožera u novu zgradu u Bruxellesu pokazali da se težište organizacije premješta u čisto političke vode. Uz to, svaka zemlja drugačije shvaća geopolitičku stvarnost i potrebu trošenja na obranu. Mogu se složiti oko širokih političkih izjava, ali ne i oko specifičnih planova. U Portugalu zasigurno imaju drugačije ideje o obrambenim pitanjima nego u Bugarskoj, a takvih dueta ima napretek.
I opet se gleda na sam začetak Saveza kao odgovor na mnogobrojna pitanja. NATO je nastao u Hladnom ratu s jednim zajedničkim ciljem zaštite zapadne Europe od sovjetske prijetnje. Sada Savez nema zajedničkog neprijatelja i teško je doći do lakog dogovora oko kupovine vojne opreme i oružja. Zemlje članice poimaju različite razine prijetnji i zbog toga se trošenje na obranu razlikuje od zemlje do zemlje, pri čemu neke od njih uopće ne vide obranu kao prioritet. Podjednako se to tiče i borbe protiv terorizma. Nakon napada 11. rujna, američke vlade su inzistirale da NATO članice doprinose američkim protuterorističkim mjerama. Ali, Francuska i Njemačka (kao i Rusija) nisu podržali Amerikance prilikom napada na Irak. Prva Obamina vlada je tražila članice povećanje broja trupa u Afganistanu za borbu protiv talibana. To su učinili samo Velika Britanija, Poljska, Rumunjska, Češka i Albanija. Ostali su odbili Obamin zahtjev. I ovdje postoji raskorak u viđenju protuterorističkog djelovanja. Za Europljane, prioritet je obrana od terorizma u Europi, dok je za Amerikance to borba u zemljama Bliskog istoka.
Ali čak i na razini takvog europskog djelovanja postoje mnogobrojne poteškoće. Članice Saveza dijele neke obavještajne podatke među svojim obrambenim ministarstvima, ali ne dijele one podatke koji se tiču razina unutarnje sigurnosti. Čini se da će tako i ostati, djelomično jer pojedine vlade jednostavno ne žele dijeliti sve informacije, a djelomično jer bi to dodatno posložilo proces donošenja odluka u glomaznim i birokratiziranim međunarodnim organizacijama. Većina država članica je zadovoljna učinkovitošću borbe protiv terorizma na nacionalnim razinama. NATO stoga ne može pomoći u stvaranju boljeg sigurnosnog okruženja, ali može izdavati izvješća i izjave za medije da će se boriti protiv terorizma, baš kao što je iz središnjice i prije dolazila vijest o borbi NATO-a protiv propagande i cybernapada odnosno asimetričnih i hibridnih prijetnji. Sve su to zapravo riječi birokrata koji znaju da neće naići na stvarnu akciju političara.
Stoga ne dolazi kao iznenađenje vijest da su njemačka kancelarka Angela Merkel i francuski predsjednik Emmanuel Macron uz ključne gospodarske razgovore opet otvorili i raspravu o europskom obrambenom projektu, složivši se da su današnje geopolitičke okolnosti pružile jedinstvenu priliku za napretkom u tom polju. Među uvjetima za ostvarenje 'europske vojske' jest i obnova obrambenog trošenja nakon 2014, povećanje sigurnosti europskih granica na istoku i jugu EU te unutar samih prijestolnica Europe, odlazak nesuradničke Britanije, te otpor zahtjevima Amerike. Federica Mogherini, europska šefica vanjske politike i obrane, savjetovala je da za početak četiri zemlje predvode druge u dobrim primjerima povećanja obrambenih sposobnosti. Te četiri države su Francuska, Njemačka, Italija i Španjolska. Sama Europska Komisija je dala inovativniji i kontroverzniji prijedlog. Prvo, Komisija bi počela ulagati značajne količine novca iz europskog proračuna za istraživanje i razvoj u obranu (govorka se o pola milijarde eura godišnje), što bi moglo dovesti do ljutitih glasova članica kada će se drugi europski programi morati smanjiti. Drugo, članice bi u dogovoru s Komisijom dio nacionalnog proračuna za obranu davale u zajednička ulaganja. Takva bi se svota izostavila ako bi države imale značajan deficit u nacionalnim proračunima, ili bi se dio duga prema europskim institucijama ili tržištima putem tog novca oprostio.
Ne treba biti mudrac da se shvati kako Francuzi oduševljeno plješću ideji Komisije, koja može spasiti posrnulo francusko gospodarstvo prepuno deficita i dugova. Vječito disciplinirani Nijemci, međutim, nisu toliko sigurni da bi se time mogla ojačati nacionalna fiskalna politika država članica. Stoga je za očekivati da će morati biti dodatnog francusko-njemačkog pristupa prije nego bi Europska obrambena agencija mogla u potpunosti zaživjeti. A sama Agencija je već dala alternativan plan koji se tiče upravljanja zajedničkog ulagačkog fonda bez financiranja duga. Kako god bilo, pokazuju se obrisi prave europske obrambene integracije koja je nadišla jednostavnu političku retoriku.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
