Jevgenij Maksimović Primakov (1929.-2015.) bio je utjecajni ruski i sovjetski političar. Bio je ruski premijer od 1998. do 1999., no iza sebe je imao vrlo dugačku političku karijeru za vrijeme koje je također bio i ministar vanjskih poslova, predsjednik Vrhovnog sovjeta Sovjetskog Saveza, šef obavještajnih službi, predsjednik Ruske akademije znanosti... i vrhunski poznavatelj Bliskog istoka.
Rođen je u Kijevu, u Ukrajini, no odrastao je u Tbilisiju, Gruziji. Njegovo pravo prezime je Nemčenko, po ocu, no oca nikada nije upoznao, priča kaže da je skončao u gulagu. Njegova majka, Ana Primakova, bila je Židovka, radila je u bolnici.
Studirao je na moskovskom Studiju za bliskoistočne nauke. Diplomirao je 1953., a kasnije i doktorirao na Moskovskom državnom sveučilištu. Od 1956. pa sve do 1970. radi kao novinar za Sovjetski radio na Bliskom istoku te kao korespondent lista Pravda. No, to nije bio njegov jedini "posao" - u isto vrijeme često djeluje i kao tajni KGB agent, po Bliskom istoku i u SAD-u, pod kodnim imenom Maksim.
Nakon brojnih akademskih titula u politiku službeno ulazi tek 80-ih godina. Bio je član predsjedničkog vijeća zadnjeg sovjetskog predsjednika Mihaila Gorbačova, a kasnije kao i njegov specijalni predstavnik u Iraku, neposredno pred početak Rata u Perzijskom zaljevu, gdje je direktno u ime sovjetskog predsjednika vodio pregovore s tadašnjim iračkim predsjednikom Saddamom Husseinom.
Mladi Jevgenij Primakov (u sredini) s prijateljima - fotografija iz 1950. Nakon propalog puča u Rusiji 1991. biva postavljen za prvog zamjenika direktora KGB-a te za direktora glavne direktive KGB-a za vanjske obavještajne poslove.
Primakov kod Saddama neposredno pred početak Rata u Perzijskom zaljevu Nakon skorašnjeg raspada SSSR-a Primakov će biti ključna osoba u provedbi tranzicije iz vanjske obavještajne službe KGB-a prema novoj ruskoj obavještajnoj službi SVR (Vanjska obavještajna služba). Zapravo, izuzev promjene imena, tranzicije nije niti bilo - Primakov je uspio zadržati stari KGB vanjski obavještajni aparat pod novim nazivom. Nije bilo čistki niti strukturnih reformi. Ova informacija poprilično je važna u razumijevanju i današnje ruske vanjske politike. Bio je šef SVR-a od 1991. do 1996.
Primakov za vrijeme govora u UN-u Od 1996. do 1998. obnaša funkciju ministra vanjskih poslova Ruske Federacije te je zadobio ugled vani i doma kao oštar, ali pragmatičan diplomat koji je snažno podupirao ruske nacionalne interese. Snažno se protivio daljnjem širenju NATO na zemlje bivšeg Istočnog bloka te je sudjelovao u pet mjeseci dugim pregovorima s tadašnjim generalnim tajnikom NATO-a, Javierom Solanom, nakon čega je potpisan sporazum koji se često smatra i kao službeni kraj Hladnog rata.
Za vrijeme NATO-ovog bombardiranja Srbije 1999. organizirao je potajno slanje napredne protuzračne obrane Srbiji, no Zapadne obavještajne službe otkrile su ovaj plan i uništile opremu prije no što je ista mogla postati funkcionalna.
Primakov 1996.Po pitanju vanjske politike podupirao je multilateralizam kao alternativu američkoj globalnoj hegemoniji koja je stasala nakon raspada SSSR-a. Zagovarao je rusku vanjsku politiku koja bi bila bazirana na posredništvu bez previše ulaganja i širenju utjecaja na Bliski istok i bivše sovjetske republike. Od 1999. promovira tzv. "Strateški trokut" između Rusije, Kine i Indije, kao kontratežu SAD-u. Neki ističu kako je cilj ovog savezništva bio zajednička borba protiv "obojenih revolucija" na prostoru Centralne Azije.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
