Sukob oko Abhazije ušao je u svoju 25. godinu. Upravo je toliko prošlo otkako se raspravlja o statusu ove republike – pokrajine. Iduće godine će se obilježiti i deseta godišnjica kratkotrajnog gruzijsko-ruskog rata 2008. nakon kojega je Rusija priznala Abhaziju kao nezavisnu državu. Srećom, nema više nasilnog sukoba u Abhaziji i retorika oko nezavisnosti pokrajine/republike je daleko mirnija nego li je to bila u devedesetima. Nitko više ne prijeti razaranjem druge snage, ali istovremeno se ne radi o klasičnom zamrznutom sukobu na bivšem sovjetskom području.
Separatistički nagoni nisu bili predvidivi u Europi, pa se slučaj Abhazije i Južne Osetije u Bruxellesu uopće nije očekivao. Rusija ih je 2008. priznala kao neovisne države i time pospješila mogućnost odvajanja od Gruzije. Glavno je stajalište Europske unije i većine ostatka svijeta da su ova područja suvereni teritorij Gruzije, kao nasljednice sovjetske države.
Teritorijalni integritet federalnih jedinica bivšeg Sovjetskog Saveza moraju se stoga poštivati, a svaki otklon od te prakse vodi ratovima, sukobima, izbjeglicama i unesrećenima. Time međunarodna zajednice ne dobiva nikakve bodove među lokalnim stanovništvom. Pitanja suvereniteta ne rješavaju svakodnevne gubitke osnovnih prava samo zato jer ti ljudi žive u području koje je pod upitnikom. Istovremeno su ovi građani izabrali institucije i vođe koji dugo vremena upravljaju područjem, ali nemaju nikakav međunarodni status. Odabir pravog načina odnosa prema tim dužnosnicima je teško za međunarodne aktere, ali je odlučnost u pristupu njima neophodna za rješavanje trajnih sukoba.
I abhaška i gruzijska strana pokušavaju živjeti sa stvarnošću, ali također nastoje uvjeriti suprotnu stranu na razumno djelovanje. Tbilisi ukazuje na razvoj stanja u novoj Gruziji koja je bliža Europi, a samim time i zanimljivija Abhaziji koja bi u takvom europskom uređenju mogla bolje rasti gospodarski i politički. Abhazija ima protuponudu dobrih odnosa ukoliko Gruzija priznaje svoju odbjeglu pokrajinu kao nezavisnu državu. U tu svrhu se rade mnogobrojni projekti. Samo nekoliko metara od administrativne abhaško-gruzijske granice grade se moderne bolnice, obrazovni centri i trgovačke kuće, sve kako bi se ukazalo Abhazima na blještavilo mogućnosti u Gruziji. Doista, oko sto tisuća Abhaza je prošle godine koristilo gruzijske zdravstvene usluge. Gruzijska vlada nastoji koristiti meku moć za dobivanje Abhaza natrag u okrilje gruzijske države.
Međutim, Gruzijci ne mogu ni prihvatiti niti shvatiti da ih Abhazi ne trebaju. Preživjeli su 25 godina bez njih. Glavni grad Abhazije, Suhum/Suhumi postao je životnim gradom u kojemu se više ne mogu nazrijeti tragovi rata 1992./1993. Ponajviše je grad uznapredovao zahvaljujući ruskoj financijskoj pomoći. Rusija puni oko 60 posto abhaškog proračuna. No, sami Abhazi nisu jedinstveni. Politička slika je rascjepkana, a društvo je podijeljeno nakon incidenata 2014. kada je de facto zbačen bivši lider Aleksandar Ankvab, a na njegovo mjesto je izabran Raul Hadžimba. Bivši ministar vanjskih poslova Abhazije Sergej Šamba zorno je objasnio ovaj događaj: rusko priznanje je dalo Abhazima priliku da se okrenu jedni protiv drugih. U području gdje živi tek nešto manje od tristo tisuća ljudi takve podjele su vrlo teške i izazovne za opstanak državne uprave. Nakon rata 2008., glavni vanjski izazov neovisnoj Abhaziji je de facto riješen, pa su uznapredovale unutarnje borbe.
Vlada je ovdje podosta nemoćna, ali je ujedno i vezana najviše uz ruski utjecaj. Ruska Federacija je nedavno otvorila golemo novo veleposlanstvo kako bi naglasila svoju beskompromisnu podršku Abhaziji. Druge strane sile i nevladine organizacije nisu dobrodošle u Abhaziju, te se smatraju stranim agentima. Time se nastavlja međunarodna izolacija Abhazije, koju održavaju mnogobrojni čimbenici. Tbilisi ima podršku većine međunarodne zajednice za gruzijsku teritorijalnu cjelovitost i suvereno pravo nad svim područjima svoje države. S druge strane, Abhazi su previše ponosni na svoju samoproglašenu državnost te ne žele ništa manje od međunarodnog priznanja neovisnosti, a to joj zapravo ne daje čak ni Rusija, koja se najviše zalaže za abhašku samostalnost. Ipak, što god se pokrene u Abhaziji, to će biti u korist Suhuma, jer Europska unija nema takvih financijskih modela kao što ih ima Moskva. Od 2008. Bruxelles je uložio oko 50 milijuna eura u Abhaziju, dok je Rusija uložila deset puta toliku cijenu.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
