Ako se nečega moderni progresivni svijet posebno užasava u kontekstu "pravde i pravednosti" onda su to montirani politički procesi, prijeki sudovi i drugi oblici kažnjavanja bez adekvatnog pravednog suđenja. Kod nas jedan poznati engleski termin "kangaroo court" nema neki poseban prijevod, no moglo bi ga se prevesti kao "klokanski sud", zašto baš klokanski? Prema pojedinim izvorima etimologija termina je vrlo zanimljiva - riječ je o sudskom procesu koji "skače", odnosno preskače, poput klokana.
Drugim riječima govorimo o sudovima pred kojima se ne pojavljujete zato da vam se dokaže krivnja već da se vašoj već unaprijed određenoj kazni da kakav-takav "legitimitet". Dakako, legitimiteta u takvom suđenju nema, štoviše, mogli bismo reći da je takvo suđenje na neki način čak i strašnije od sirove egzekucije, instant ubojstva. "Klokanski sud" je tu da smakne licemjerno, za razliku od ubojice koji svoju prljavu dužnost odrađuje bez zamaranja procesima.
Po nalogu jednog takvog suda ovog tjedna smrtna kazna izrečena je osobi po imenu Saif al-Islam Gaddafi. Njemu je sada data upravo ta licemjerna egzekucija, dok je njegov otac, libijski vođa Muammar Gaddafi, smaknut na brutalan način bez posredništva bilo kakve sudske travestije.
Saif Gaddafi bio je po mnogočemu "čovjek broj 2" Libije pod vodstvom njegovog oca prije rata 2011. Nije bila tajna da je bio predodređen da preuzme vlast u zemlji nakon odlaska oca. Naravno, to nije nimalo demokratski, ali nije ni ustroj "kralj je mrtav, živio kralj!" Saudijske Arabije, pa se nitko previše ne buni.
O Libiji pod vodstvom Gaddafija bi se uistinu moglo jako puno govoriti. Kao mladi vojnik Muammar Gaddafi je 1969. poveo pobunu protiv kralja, Idrisa I, te preuzeo vlast. Gradio je zemlju po uzoru na svoje uzore, a to su bili istaknuti ljevičari tog doba, prije svega popularni egipatski predsjednik Nasser, ali i jugoslavenski predsjednik Tito. No, Gaddafi nikada nije želio samo kopirati već je od samog početka gradio nešto unikatno, a svu svoju teoriju objedinio je u knjizi pod nazivom "Zelena Knjiga".
Bila je to knjiga, još uvijek vrlo zanimljivo štivo, koja je trebala biti na neki način osnova prema kojoj bi se izgradilo jedno novo, klasno jednako, napredno, društvo. Koliko je uspio? Mnogo, imajući u vidu da je Libija prije njega bila de-facto još kolonija stranih sila, uspio joj je vratiti - zapravo po prvi puta dati - samostalnost, suverenitet, vanjskopolitičku važnost, a narodu iznimno visok životni standard, u jednom trenutku najviši u cijeloj Africi. Uspjeti tako nešto bio je ogroman podvig koji se neće tako brzo zaboraviti.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
