Balučistan (poznat i kao Baločistan, Beludžistan, od perz. Balučestan بلوچستان) jedna je od nepoznanica svjetskoj javnosti. Kao etničko područje, Balučistan se nalazi u jugozapadnom Pakistanu, južnom Afganistanu i jugoistočnom Iranu, a ime dobiva po narodu Baluča. Godine 2005. izbio je sukob u najvećoj i najmanje napučenoj pakistanskoj provinciji – u Balučistanu. Mjesecima su rasle napetosti zbog povećanja cijene prirodnog plina koji se proizvodi u ovoj provinciji, kao i zbog izgradnje dodatnih vojnih postrojenja i razvoja luke Gvadar. Lokalno stanovništvo je smatralo da radi za ostatak zemlje, bez posebne dobiti. Kad je silovana doktorica Šazia Halid u malom balučkom gradiću Sui došlo je do općeg sukoba vojnih vlasti u regiji i lokalnog stanovništva. Sukobi se vode oko provincijske suverenosti, alokacije resursa, planskih migracija iz drugih provincija i zaštite lokalnog jezika i kulture. Pakistanske vlasti su proglasile ovaj sukob nastojanjem lokalnih plemenskih vođa da očuvaju svoju moć u zastarjelom feudalnom sustavu. Nitko nije uzimao balučistanske vođe za ozbiljno, niti predmnijevao dulji sukob. Međutim, sukob ne samo da traje više od osam godina, nego se prelio i u Iran.
Balučistan danas polako ali sigurno tone u anarhiju. Obilježje svakodnevice je etničko, secesionističko i vojničko nasilje. Čak i čelnik provincijske vlade Navab Aslam Raisani ne stoluje u Balučistanu, već u Islamabadu, bojeći se da njegova sigurnost na terenu ne postoji. Središnja pakistanska vlast nastoji balučistanski nacionalni pokret povezati s terorističkim organizacijama koje su stasale na terenu, prozivajući ga za separatizam. Naravno, u opisu je vlasti da mora štititi nacionalni teritorijalni integritet, te nema ničega spornog da se Pakistan bori protiv separatističkih skupina, međutim ovaj oblik balučistanskog nacionalizma vidi budućnost Balučistana u pakistanskoj federaciji. Traže više autunomije unutar okvira federalnog ustavnog poretka, te više pažnje socioekonomskim pravima Baluča.
Ipak, Baluči su razjedinjeni između različitih separatista i onih koji žele ostati u Pakistanu ili ne mogu postići odvojenje od Islamabada. Unutar tog kolopleta nasilja razvijaju se i ekstremne ideje islamista, povezane s političkim, financijskim i kriminalnim interesima. I sam naziv tzv. balučistanskog nacionalizma je upitan zbog toliko različitih ideja što bi takav nacionalizam uopće značio, posebno kod onih Baluča koji dijele pakistanski identitet. Pitanje balučistanskih prava važno je i za cijeli Pakistan, jer podiže raspravu o federalnom uređenju i socioekonomskim pravima različitih etničkih skupina.
Politički zemljovid Balučistana stoga odražava sav spektar mišljenja. Na području Balučistana danas djeluju: Balučka oslobodilačka vojska, Balučka republikanska stranka, Balučka republikanska vojska, Balučki nacionalni pokret, Nacionalna stranka, Balučistanska nacionalna stranka i Balučka studentska organizacija, te niz drugih, manjih skupina. Ove političko-vojne organizacije tvore srž balučistanskog pokreta, te se nerijetko međusobno bore. Valja primijetiti da se narod Baluča sastoji od osamnaest manjih ili većih plemena i klanova, među kojima su Mari i Bugti najveći i povijesno-politički najvažniji. Mnogi od njih govore jezikom Brohi, koji se značajno razlikuje od balučkog. Zapravo, balučki se u većini govori samo u četiri od 30 okruga (Haran, Mahran, Sibi, Šagaj).
Zbog takvog nejedinstva mnogi sumnjaju u postojanje balučke nacije.
Za balučistanske nacionaliste balučka je nacija stara dvije tisuće godina, iako neki povjesničari smatraju da se radi o devetnaestostoljetnom „izumu“ u borbi protiv kolonijalne vlasti u državi Halat. Kan Halata je dan nakon osamostaljenja Pakistana 1947.obznanio da je njegova zemlja nezavisna te da je spreman razgovarati o posebnim odnosima s Pakistanom u području obrane i vanjske politike. Međutim, Pakistan je vojno anektirao područje do kraja te godine. Između pakistanske države i balučkih nacionalista izbijali su sukobi 1948., 1958. i 1962. Balučki se otpor oblikovao oko markističko-lenjinističkih oslobodilakih pokreta, posebice u šezdesetima i sedamdesetima. Pod vodstvom Šer Mohameda Marija i militantnog Balučkog narodnooslobodilačkog fronta došlo je do nasilne pobune 1973. Predsjednik i kasnije premijer Zulfikar Ali Buto, iako poznat po demokratskom ustavu, srušio je legalno izabranu vladu, te dodatno potaknuo nastanak gerilskih snaga. Gotovo 80 tisuća pakistanskih vojnika nije moglo skršiti balučistanski otpor. To je uspjelo tek kad je general Muhamad Zia ul Hak proveo vojnu kampanju i uspostavio snažnu vojnu prisutnost. Mir je trajao do 2005.
Današnji balučki pokret vodi obrazovanija srednja klasa. Oni su podpredstavljeni na razini pakistanske vojske i uprave, pa značajno doprinose balučkom pokretu. Srednja klasa je jak čimbenik jedinstva jer je duboko suprotivna svim ugovorima pojedinačnih plemenskih vođa s Islamabadom. Posljedično, otpor se iz ruralnih prebacio u urbane krajeve, i sa sjeveroistoka na jugozapad. Njihovo nezadovoljstvo katkad se proširi skroz do Karačija, pakistanske najveće luke. Mnogi od njih dolaze iz gradova Keč, Huzdar i Gvadar, imaju dobre veze u Karačiju, ali u u gradovima Perzijskog zaljeva. Većina ima manje od trideset godina, te su glavna meta pakistanske vojske.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
