Jedno od većih iznenađenja ove godine upravo stiže iz Francuske - naime, francuski predsjednik Francois Hollande zaprijetio je blokiranjem potpisivanja kontroverznog TTIP sporazuma o slobodnoj trgovini između Europske Unije i SAD-a.
Poznavajući dugu povijest francuskog pozicioniranja unutar Europe i prema sili s druge strane Atlantika, neke ovaj potez nije iznenadio, no većinu ipak jest.
Francois HollandeŠto se zapravo dogodilo? Hollande je poručio kako će odbaciti TTIP u "ovoj fazi" jer se Francuska protivi nereguliranoj slobodnoj trgovini. Što to pak znači? Sve je rečeno između redaka - ne, nije da se Francuska, a naročito ne njen predsjednik, protivi neregularnoj slobodnoj trgovini već im se ne sviđa ideja da na snagu stupi nešto što možda ne bi bilo skrojeno prema francuskim željama, odnosno nešto što bi moglo više ići u korist francuskim ekonomskim rivalima u Europi (čitaj: Njemačka).
Hollande kao de Gaulle?
Ne bi to bio prvi put da Francuska zauzima ovakav unikatan stav - neki će čak reći i "nesvrstan" - sjećamo li se velikog Charlesa de Gaullea? On je 1966. šokirao svijet kada je tehnički izvukao Francusku iz NATO pakta. To je učinio dvije godine nakon ključnog posjeta tadašnjem SSSR-u gdje je stigao s misijom da Francusku pozicionira kao alternativni utjecaj u kontekstu Hladnog rata (zanimljivost: nikada nije koristio termin SSSR, već samo Rusija, tvrdeći kako su upravo ruski nacionalni interesi ono što kroji politiku Kremlja, dok je ideologija komunizma samo sredstvo kojim se služe - teško je reći da nije bio barem djelomično u pravu).
Je li de Gaulle uistinu bio veliki šampion "trećeg puta", nesvrstani akter na čelu jedne sile Zapada? Teško, isto kao što je i teško da je tzv. "socijalist" Hollande odjednom protivnik sistema u kojem korporacije vode glavnu riječ. Sličnost je u onome što će u konačnici cijeniti Francuzi i pamtiti kao nešto pozitivno - stajanje na braniku interesa Francuske (pa makar na tom braniku primarno obitavala francuska poslovna klasa).
De Gaulle se povukao iz strukture NATO pakta zato jer mu se nikako nije dopadalo da u toj organizaciji glavnu riječ vode Britanija i SAD. Želio je da Francuska bude na istoj razini i da samim time bude jedna od onih imperijalnih sila kojoj će biti dozvoljeno eksploatirati ostatak svijeta, pa i ratovati za svoje interese po potrebi.
Interesi Pariza iznad svega
Francuska je idealan primjer neokolonijalne sile koja to može biti samo ako joj veće sile dozvoljavaju. Lideri u Parizu uvijek će znati koja područja obuhvaćaju tzv. Francafrique* i zadnje što im treba je da im imperijalisti modernog doba govore da tamo i tamo na ovaj ili onaj način krše nečija prava ili nečije suverenitete.
*Za odnos Francuske prema Africi često se koristi termin "Françafrique". Primarno je riječ o neo-kolonijalnom i eksploatacijskom odnosu Pariza prema bivšim afričkim kolonijama, državama koje su nastale formalnom de-kolonizacijom 60-ih te državama koje su i danas pod utjecajem Francuske na ovaj ili onaj način.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
