Problem 'bezuvjetne kapitulacije'
U drugoj polovici 1943. počeo je Staljina sve više zaokupljati problem mira koji će se nametnuti Njemačkoj. Jedno od glavnih načela te politike proglasio je Roosevelt u Casablanci u siječnju 1943.: Njemačkoj se neće dopustiti da pregovara o miru, nego će se ona morati 'bezuvjetno predati'. Kad je iznio tu formulu, Roosevelt je bio pod utjecajem sjećanja na američki građanski rat u kojemu je Sjever odbio da pregovara s Jugom o uvjetima njegove kapitulacije.
Roosevelt je tu politiku, s puno ozbiljnih posljedica, lansirao a da se prije toga nije posavjetovao ni sa Churchillom ni sa Staljinom. Staljin je tu formulu primio dvoumeći se. Istina, on je u njoj vidio dodatno jamstvo da se zapadne sile neće pokušati nagoditi s Njemačkom na štetu SSSR-a (u siječnju 1943. kad je Roosevelt objavio politiku bezuvjetne predaje tok rata još se nije bio okrenuo u korist Sovjetskog Saveza toliko da bi Staljin sebi mogao dopustiti da omalovaži to dodatno jamstvo).
U svojoj dnevnoj zapovijedi za 1. svibnja 1943. sovjetski vođa je govorio o bezuvjetnoj predaji Njemačke, i to tako kao da je to njegova formula, formula koju je sam izmislio. Ali, on je isto tako dobro znao da Rooseveltova politika nosi u sebi tendenciju da najprije pojača i produži njemački otpor, pa da onda, kad taj otpor bude slomljen, natovari Saveznicima na leđa svu odgovornost za mir. Zato je sada pokušao nagovoriti Roosevelta da izmijeni svoju politiku, ili da je barem donekle ublaži objavljivanjem opće definicije mirovnih uvjeta. Ali FDR nije htio ni za dlaku odstupiti od stava koji je zauzeo.
Teheran
U listopadu 1943. američki državni tajnik Cordell Hull, koji je došao u Moskvu na sastanak ministara vanjskih poslova savezničkih zemalja, uporno je Staljina nagovarao da pristane na sastanak s Rooseveltom i Churchillom. Staljin je na kraju pristao, ali pod uvjetom da se konferencija održi u Teheranu, koji je u to vrijeme bio pod okupacijom sovjetske i britanske vojske, i uporno je odbijao da ode u bilo koje drugo mjesto izvan Rusije.
Malo kada u povijesti su se ljudi toliko različitih temperamenata, toliko različitih podrijetala, odgoja i interesa sastali, kao partneri i saveznici kako bi zajedno donijeli odluke koje su imale tako veliku važnost i nedogledne posljedice. Churchill - direktni potomak vojvode Marlborougha, rođen u Bleinheimskoj palači. Staljin - sin kmetova, rođen u bijednoj jednosobnoj kolibi. Roosevelt - rođen u obitelji veleposjednika i krupnih industrijalaca.
Teheranska konferencija (28.11.-1.12.1943.) je označila jasnu promjenu u odnosima među tri savezničke sile. Churchill se našao izoliranim između dvije nove supersile. Nakon pobjeda Crvene armije u bitkama za Staljingrad i Kursk, Staljin je sada pregovarao s pozicije vojne snage i želio je da njegovi saveznici poštuju njihove obveze kako bi apsorbirali neke borbene kapacitete njemačke vojske i olakšali crpljenje sovjetskog ljudstva. Roosevelt je došao na konferenciju znatiželjan kako bi upoznao svog sovjetskog partnera i odlučan da postavi temelje za trajnije odnose. Roosevelt je postao još važniji član Velike trojice budući da su prvenstveno američke snage izbacile Nijemce i Talijane iz sjeverne Afrike i iskrcali se u Italiju koja je kapitulirala.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
