U turskim političkim krugovima postoji uvriježeno mišljenje da SAD žele da Turska i irački Kurdi budu prijatelji, u savezu bez ljubavi. Odnosi turske države i iračkih Kurda se produbljuju, posebice u trgovini energetskim resursima. Solidna strateška veza rođena je na temelju zajedničkih nacionalnih interesa, međusobnog poštovanja i stvarne međuovisnosti. No, pitanje je da li su Ankara i Erbil doista postali pravi partneri. Od nastanka turske republike 1923. Turci su nastojali suzbiti svaki pokušaj kurdske samostojnosti bilo gdje na svijetu. Nakon pada Sadama Huseina strah od vala kurdskih izbjeglica doveo je do promjene politike prema Kurdima. Ali, do kada će takva veza opstati?
Posebice se to može očitovati u nestanku kemalizma, odnosno jenjavanju snage turske prozapadne socioekonomske i političke elite vezane uz glorifikaciju osnivača republike Mustafe Kemala Atatürka i njegovih načela. Snažan turski nacionalizam i sekularizam vodili su nedemokratskim oblicima ponašanja ove političke opcije, pa su kemalisti vojnim udarima zbacili demokratski izabrane valde 1960., 1971., 1980. i 1997. Tijekom kemalističke vlasti svaki Turčin koji je simpatizirao s Kurdima bio je odmah proglašen nepouzdanim.
Kemalisti su iračke Kurde ili dogovor s Kurdistanskom regionalnom vladom u Iraku odbijali priznati na bilo kojoj većoj razini. Njihovi glavni ciljevi bili su obuzdavanje Kurdistanske radničke stranke (PKK), koji su svoje djelovanje izvodili sa teško pristupačnog brdovitog terena iračkog Kurdistana. Dolaskom na vlast Recepa Tayyipa Erdogana i njegove Stranke pravde i razvoja (AKP) 2002., Turska se znatno promijenila, kao i njezin odnos prema Kurdima. AKP na Kurde gleda više u vidu Muslimanske braće nego prijetnje turskoj naciji.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.