Ideja da protestanti rade više i grade jača gospodarstva od katolika starija je od stotinu godina. Prvi ju je sustavno predložio slavni njemački sociolog Max Weber. Njegova protestantska etika i duh kapitalizma desetljećima se poražava ekonomskim istraživanjima, kritiziraju je teolozi i niječu povijesni dokumenti. Ali, ideja ne umire. Unatoč mišljenju stručnjaka, ljudi jednostavno vole takvo promišljanje. Njima se sviđa biti superiornim ostalima ili postaviti duhovnu podlogu na Dan rada govoreći kako protestantska etika opravdava slanje elektronske pošte u gluho doba noći ili odlazak u ured tijekom vikenda.
Međutim, ako bi zagrebli ispod površine, Weberova teorija ne dokazuje ništa. On je tumačio kako su se protestanti učili ponosu u svom poslu i gledali na zdravlje kao znak Božje ljubavi. Opisivao je reformaciju kao početnu točku kapitalizma, naglašavao gospodarski uspjeh u protestantskim zemljama i relativno zaostajanje u katoličkim područjima. Doista, bio je u pravu. Protestantska područja u blizini njegovog njemačkog doma doista su bila naprednija od katoličkih. Problem je što je uzrok tome drugačiji od onoga Weberovog, utemeljenog na radnoj etici protestanata.
Reformacija je poznata po promijeni bogoslužja i iskazivanja vjere, ali je također mijenjala način rada. Martin Luther je vjerovao da je svaki posao častan ako se dobro radi, odbijajući tvrdnju da su članovi klera posebni zbog svog svetog rada. Luther je zapravo bio opčinjen dobrotom onoga što bismo danas nazvali nesvećeničkim ili sekularnim radom. Njegova su promišljanja stekla dobar odjek među drugim reformatorskim vođama, koje su širile Lutherove ideje diljem Europe. Među njima je bio Jean Calvin, najpoznatiji reformator nakon Luthera, koji je živio u Švicarskoj sredinom 16. stoljeća. On je smatrao da posao običnih ljudi malo govori o njihovoj blaženosti kod Boga, predlažući predestinaciju odnosno predodređenost kršćana za raj ili pakao čak prije vlastitih rođenja.
Weber se posebno zanimao za Calvinove teološke tvrdnje. U eseju 'Protestantska etika i duh kapitalizma' pisao je o teoriji predestinacije koja je tjerala ljude na uspjeh na radnom mjestu, pošto su vidjeli u bogatstvu (profitu) znak Božje naklonosti. Calvinu i ostalim reformatorima zahvalio je na nadahnuću umnog sklopa koji je pokrenuo iskru kapitalizma. Weber je gledao na protestantizam kao denominaciju koja na jedinstven način potiče ljude na djelovanje u svim poljima koja donose materijalnu dobit za njih i njihova društva. Kalvinizam je potom postao omiljenim tumačenjem smisla predestinacije. To je mišljenje vodilo uvjerenju da je uspjeh put spasenja: težak rad i dobra djela donijeti će nagrade, u ovom životu i nakon njega. Rad je za Calvina poziv od Boga. Svaka osoba ima svoj način života koji mu je Bog dao kako ne bi suludo tumarao kroz život.
Lutherove i Calvinove ideje, međutim, imaju još uvijek nerazjašnjena poimanja. Ako je sve predestinirano, kako se ta činjenica veže uz uspjeh kao znak spasenja? Calvin je smatrao da će vladari odustati od svojih funkcija dragovoljno, poglavari kućanstva će se posvetiti svojim dužnostima, svaki čovjek će izdržati nelagode, slabosti i tjeskobe svog života, ako će biti uvjereni da he to breme koje je nametnuo Bog. Oni koji uspiju, dobivaju znak da će biti spašeni.
No, od svojih začetaka je Weberova teorija bila nesavršena. Temeljena je na promatranju umjesto na dubljem razumijevanju protestantskih uvjerenja. Linearna povijest nam govori da su mnogi povijesni procesi u Srednjem vijeku vodili razvoju onoga što danas zovemo kapitalističkim ekonomijama. Ti su se procesi dogodili davno prije reformacije. Načelo protestantske etike se brzo ukorijenilo jer se mnogo od onoga što je Weber govorio činilo smislenim. I doista, neke stvari iz reformacijskog učenja daju snažni kredibilitet ovoj ideji.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
