Europa je naučila živjeti s nestabilnošću na bliskom Levantu, a putem izbjegličke rute od Turske i Grčke, preko Balkana, pa do Njemačke i trajnom zabrinutošću za Jugoistočnu Europu. Međutim, i Južna Europa može očekivati krajnje nestabilno susjedstvo. Trajne posljedice tzv. Arapskog proljeća, povećan religijski ekstremizam i utjecaj takvog ekstremizma na marginaliziranu mladež, kao i trajne gospodarske poteškoće obilježavaju Magreb.
Sve sjevernoafričke zemlje pokušavaju dostići stabilnost i sigurnost na najjeftiniji mogući način, pa stoga održavaju politički status quo kao rješenje koje je prihvatljivo svim dionicima, što je dulje moguće. S obzirom na to, malo se toga promijenilo u Magrebu od vala proglašenja nezavisnosti pedesetih godina prošlog stoljeća. Mladež je i dalje marginalizirana, a patrijarhalni plemenski sustav i dalje posvuda prisutan, dapače čak je jači nego nikad prije. Žene su i dalje diskriminirane, kao i manjine. Obrazovanje je i dalje u povojima, što samo vodi nezaposlenosti i daljnjom frustraciji. Ustavna jednakost jednaka je snu, a demokracija svjetlosnim godinama udaljena.
Konsenzualna monarhija u Maroku nastojat će i dalje ovladavati najmirnijom zemljom regiji, u kojoj će u kratkoročnom razdoblju kralj morati napraviti mnogobrojne ustupke ne bi li održao taj mir. Patrijarhalni tribalizam spojen s militariziranim rentijerskim državama vlada u Mauritaniji i Alžiru, eksplozivna atmosfera permanentno je prisutna u Libiji, a krhka i volatilna demokracija nastoji preživjeti u Tunisu. Sve te države žive u sjeni rastućeg vjerskog fanatizma koji cvjeta na društvenim nejednakostima, te nezadovoljstvu i bijesu mladeži.
U Alžiru predsjednik Bouteflika, kao dugogodišnji čelnik države, nije odstupio s vlasti iako je zbog srčanih problema ograničen na invalidska kolica. U povijesti Sjeverne Afrike razvidno je da se s vlasti odlazi državnim ili vojnim udarom ili prirodnom smrću, pa nije za očekivati da će Bouteflika napustiti svoj položaj. Ionako to nije ni važno jer pravu moć u Alžiru ima vojna hunta koja već desetljećima drži vlast u svojoj šaci. Kad god je civilna vlast nastojala ostvariti preokret, vojska je intervenirala koristeći "revolucionarno nasilje". Naime, vojska i dalje koristi svoju ulogu oslobodilačke armije koja se borila u ratu za nezavisnost protiv francuske okupacije. Na mnogo načina, vojska stoga smatra da je Alžir de facto njihovo vlasništvo.
Takva je misao postala jasnom kada je islamistička stranka FIS pobijedila na prvim parlamentarnim izborima 1992. Vojska je zabranila da FIS preuzme vlast, te je sraz dviju strana doveo do krvavog građanskog rata koji je trajao do 1999., pri čemu je poginulo preko 150 tisuća ljudi. Na vrhuncu tog građanskog rata vojska je izabrala Boutefliku da vodi zemlju, te da stvori društveni mir u zemlji putem Povelje za mir i nacionalno povjerenje, koja je usvojena na referendumu 29. rujna 2006. i to s 97 posto narodne podrške.
No, Alžir je i dalje rentijerska država koja koristi prihode od prodaje nafte za osiguranje nacionalne pomirbe i društvene stabilnosti. S predsjednikom u invalidskim kolicima i smanjivanjem naftnih doprinosa, Alžir se danas nalazi na rubu održivosti tako zamišljenog sustava. Ubrzo se može očekivati da će alžirska vlada morati drastično smanjiti doprinose ne bi li tako smanjila proračunski manjak i izbjegla bankrot države. U tom slučaju pitanje će biti da li će vojska ostati na vlasti i da li će koristiti i dalje svoju ulogu, te zašto se to dozvoljava. Također, alžirska će javnost propitati i zašto Alžir troši milijarde dolara na stalnu prisutnost Polisarija na jugu zemlje, iako nema nikakve koristi od toga, već samo preusmjerava novac koji je potreban za blagostanje alžirskog naroda.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
