Latinska Amerika područje je od velike geopolitičke važnosti. Tako je bilo i za vrijeme Hladnog rata kada su se Sjedinjene Države i Sovjetski Savez natjecali za što veći utjecaj u državama Srednje i Južne Amerike, a tako je i danas. Nekad je bila stvar prestiža, ali i od velike važnosti hoće li neka država krenuti kapitalističkim ili socijalističkim putem. Danas takve podjele u međunarodnim odnosima ne igraju presudnu ulogu ali se zato Latinska Amerika nalazi u središtu nadmudrivanja i nadigravanja Washingtona, Moskve, ali i Pekinga.
Posljednjih desetak godina primjetan je trend nedvojbenog jačanja utjecaja Moskve diljem Latinske Amerike. Nakon raspada SSSR-a devedesetih godina neovisna Rusija je imala brojne unutarnje probleme i htjela je poboljšati odnos sa SAD-om pa si nije mogla priuštiti prekomorske avanture. No početak promjena krenuo se događati posjetom Vladimira Putina Havani u prosincu 2000. Političke promjene koje su se dogodile i u Rusiji i u Latinskoj Americi omogućile su ponovno zbližavanje.
Putinova Rusija krenula je tražiti svoje mjesto pod suncem zagovarajući multipolarni svijet pritom ne mareći što misle Amerikanci.
Istovremeno, diljem Zapadne hemisfere na vlast počele su dolaziti ljevičarske, socijalističke administracije koje su krenule tražiti drugu neovisnost od velikog Američkog 'imperija'. Fidel i Raul Castro na Kubi, Daniel Ortega u Nikaragvi, Hugo Chavez i Nicolas Maduro u Venezueli, Evo Morales u Boliviji, Rafael Correa u Ekvadoru, Lula da Silva i Dilma Rousseff u Brazilu te Nestor i Cristina Kirchner u Argentini bili su najznačajniji predstavnici latinoameričke ljevice (ružičasta linija) koja je rekla ne američkoj dominaciji i otvorila vrata ruskom prodoru.
Od 2008. jasno je vidljiva povećana ruska nazočnost u Latinskoj Americi kroz promidžbu, prodaju oružja i opreme te uvećanu trgovinsku suradnju sa zemljama regije. Rusija koristi projekciju sile kao pokušaj da smanji i ograniči američku moć i utjecaj u Zapadnoj hemisferi.
Glavni razlog zbližavanja država Latinske Amerike i Rusije su obostrani interesi koji se poklapaju, ali ne treba zanemariti niti značenje SAD-a koji je to zbližavanje svjesno ili nesvjesno dopustio. Dopustila je to najviše Obamina doktrina.
Novinar Jeffrey Goldberg je definirao 'Obaminu doktrinu'. Prema njoj SAD ne ulazi u konflikte po svijetu osim ako oni izravno utječu na sigurnost Amerike. Obama je vjerovao da Rusija ima legitimno pravo da posjeduje sferu utjecaja u Ukrajini pa zato nije intervenirao vojno kad su Rusi anektirali Krim. Slično je postupio u Siriji kada nije pristao napraviti klasičnu američku intervenciju u smislu 'vojne čizme na terenu'. Dogovor oko zamrzavanja iranskog nuklearnog programa omogućio je Iranu da i dalje ima važan utjecaj na Bliskom istoku. No, Rusija, ali i Kina, posljednjih godina ostvarile su i pojačale drastično svoju nazočnost i utjecaj u Latinskoj Americi. Obama na to nije reagirao zbog svoje strateške orijentacije prema Aziji (Pivot to Asia) i jer je valjda smatrao da Rusi ne ugrožavaju sigurnost SAD-a. To je točno, ali ruskim utjecajem ugrožava se američka hegemonija u objema Amerikama utjelovljena još u Monroeovoj doktrini.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
