1970-ih godina Hladni rat je doživljavao svoj vrhunac, posebice u zemljama onoga što se naziva Treći svijet: Latinska Amerika, Afrika, Azija. To je bilo i desetljeće u kojemu su se počela dovoditi u pitanje polazišta američke, ali jednako tako i sovjetske hegemonije. Iranska revolucija 1978.-1979. značila je raskid s već uobičajenom pojavom da revolucionarne pobune protiv postojećih poredaka kreću s marksistički usmjerene ljevice. Prvi put dogodilo se nešto potpuno suprotno. Poslije svrgavanja šaha Mohameda Reze Pahlavija ljevicu su ubrzo istisnuli revolucionari koji su inspiraciju tražili u Kuranu, proroku Muhamedu i u Bogu.
Otkako je 1953. uz američku potporu svrgnut premijer Irana Muhamed Mosadek, Iran je postao najbliskiji i najmoćniji saveznik Sjedinjenih Američkih Država na Bliskom istoku. Režim iranskog autokrata i monarha Reze Pahlavija, učinio je sve kako bi osigurao nastavak iznimno važnih isporuka iranske nafte Zapadu. S druge strane, američka pomoć u oružju i izobrazbi omogućila je šahu da razvije najsuvremeniji vojni stroj u regiji. Suradnjom sa Sjedinjenim Državama i Velikom Britanijom, šahov je režim postao jamac sigurnosti omanjih konzervativnih država u regiji i morskih putova koji su spajali Arapski poluotok sa zapadnim tržištima nafte.
Početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća, Iran je izrastao u ključnog regionalnog saveznika SAD-a te postao jednim od režima, zajedno s Brazilom, Južnom Afrikom i Indonezijom, na koje je administracija američkog predsjednika Richarda Nixona gledala kao na presudne čimbenike onemogućavanja zaokreta Trećega svijeta u komunizam.
Međutim, šahovi ključni ciljevi nisu se poglavito ograničavali na područje vanjskih poslova. Kako je kao mlad čovjek proživio vanjske intervencije i komadanje svoje zemlje u različite zone utjecaja (koje su prisvajale strane vlade i njihove naftne kompanije), Mohamed Reza bio je odlučan ponovno iz temelja obnoviti Iran kao suvremenu državu, sposobnu da stvori racionalnu vladu te osigura gospodarski rast i vojnu pripravnost svojih oružanih snaga. Prvo i osnovno vrelo poticaja šahu su bile Sjedinjene Države, koje su poslije izbora Johna F. Kennedyja za predsjednika prigrlile Iran kao jednu od ključnih zemalja što uspješno prolazi kroz proces modernizacije.
Amerika je odlučila pomagati Iranu pokretanjem posebnih savjetodavnih i programa potpore u civilnom sektoru te pružanjem pomoći vojsci. "Tijekom proteklih mjeseci šah je pokrenuo te čvrsto i odlučno proveo program reformi i time drastično i zauvijek promijenio političko stanje i buduća kretanja u Iranu", izvijestio je izvršni tajnik State Departmenta William Brubeck u siječnju 1963. "Uklonjen je i nestao velik dio dosadašnjega konteksta i ozračja u kojima se zbivao iranski politički život, a politički su se procesi prelili u novi splet veza i odnosa u kojemu nove snage djeluju uz nove partnere."
Bijela revolucija
Šahova "Bijela revolucija" jedan je od najambicioznijih pokušaja nekomunističke modernizacije u Trećem svijetu. U planovima razrađenim uz pomoć zapadnih ekonomista i stručnjaka za društvene znanosti, posebice se naglašava gradnja velikih objekata teške industrije i elektrana. U njima se velika pozornost davala pokretanju industrijskih grana okrenutih izvozu, posebice iranske tekstilne industrije; uvozu novih tehnologija; te otvaranju prema stranim ulaganjima. U poljodjelstvu, sektoru u kojemu je posla i nadalje nalazila većina radno aktivnog stanovništva, "bijela revolucija" obećavala je bolje uvjete - uglavnom preko vladinih programa navodnjavanja zemljišta te uvoza kvalitetnog sjemena i gnojiva.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
