Kvalitetna umjetnost postoji da bi ponudila dodatna pitanja, a ne da bi nužno davala sve odgovore, a u misteriji postoji nešto vrlo lijepo i zato bi neke misterije trebale uvijek i ostati misterije. Takvog je stava poznati, po mnogima i najveći živući redatelj našeg doba, David Lynch, a taj stav - koji je itekako vidljiv u svim njegovim dosadašnjim djelima - možda nikad nije bio toliko eksplicitan kao u velikom završetku kultne serije Twin Peaks čija se treća sezona tijekom ovog ljeta emitirala na američkom kanalu Showtime.
Ako ste pratili treću sezonu, vrlo vjerojatno i posljednju, onda znate da ste zapravo gledali film od 18 sati koji je zapravo izrezan na dijelove. Kroz to putovanje upoznali smo brojne osebujne likove i njihove priče koje, poprilično često, ne idu nikuda - ili smo možda mi ti koji ih moramo dovršiti umjesto redatelja?
Nakon velikog dvostrukog finala (dvije zadnje epizode, 17. i 18., emitirane su jedna za drugom iste večeri) nameće se jedna činjenica - i oni koje je finale oduševilo i oni koji su zgroženi njime ne mogu poreći da su svjedočili nečem vrlo drugačijem, nečem što u pravilu ne stiže iz pravca televizije kao takve, pa čak ni u ovoj eri kada se televiziju percipira kao medij koji sve hrabrije riskira i ulazi u neke nove prostore vrijedne istraživanja.
Ipak, ako je originalni Twin Peaks, prije više od 25 godina, bio začetnik jedne revolucije koja je otvorila prostor širem eksperimentiranju na prostoru tog medija, onda je ova sezona napravila isto to, četvrt stoljeća kasnije, gurajući ponovno granice daleko izvan dohvata onog što je u pravilu već postalo "mainstream".
Bilo je to ljeto dvije vrlo iščekivane serije - s jedne strane Twin Peaks, s druge nova sezona mega-popularne serije Game of Thrones (Igre prijestolja). Nije teško pogoditi koja je serija daleko više trijumfirala svojom gledanošću - Game of Thrones (GoT) dakako. 
Game of Thrones - serija koja je potpuno trijumfirala nad Twin Peaksom po pitanju gledanosti ovog ljeta, ali ne znači da je bolja Bez namjere da se vrijeđaju ičiji ukusi, jer oni se svakako razlikuju, GoT je zapravo Harry Potter i Gospodari prstenova za odrasle, serija koja pomno cilja neka ljudska osjetila i tako ih drži doslovno prikovanima uz ekrane diljem svijeta. No, mnogi će se složiti, to su ipak neki osnovni nagoni koji potiču ljude na gledanje - seks, nasilje, (političke) zavjere, osvajanje, borba, grandioznost....
Kada govorimo o filmskoj, a sada sve više i o televizijskoj, umjetnosti, valja svakako istaknuti da seks i nasilje nisu problem, ako je publika punoljetna, ali određeni problem postoji ako se stvar svodi na iste one porive koje imamo kada automobilom prolazimo kraj prometne nesreće, da pogledamo. Strašno nasilje na filmu može imati svoj umjetnički razlog, primjerice brutalan film "Salo ili 120 dana Sodome" u kojem Pasolini predstavlja hladan svijet bez nade i ljubavi, užas u kojem zlo pobjeđuje, da bi na taj način dočarao fašizam u Italiji, a svoj film - koji nikako nije za svakoga - oblikovao je po paklu u “Božanstvenoj komediji” Dantea Alighierija.
"Salo ili 120 dana Sodome" vrlo je uznemirujući film, ali ima svoju poruku GoT nam nasiljem pak ništa značajno ne želi reći osim koliki smo voajeri da ga želimo gledati.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
