Što se više proučava Bliski istok, osobito nakon referenduma u Turskoj, sve je očitije da je Iran jedna od rijetkih (ako ne i jedina) zemlja ove svjetske regije u kojoj se ne zna tko će pobijediti na idućim izborima. Slično je i s predsjedničkim izborima u ovoj državi, koji se održavaju u petak, 19. svibnja. Tko god pobijedio na njima, morat će se suočiti s gospodarskom nesigurnošću, financijskim zavrzlamama, politički napetim odnosima među frakcijama, skrivenom međunarodnom izolacijom i regionalnom ulogom Islamske republike.
U Iranu je predsjednik čelnik izvršne vlasti i druga najmoćnija osoba političkog sustava, nakon Vrhovnog vođe. Predsjednik je na čelu Vlade i nominira ministre koje treba prihvatiti Madžles. Tijekom mandata Predsjednik može mijenjati ministre, ali svaki novi ministar mora dobiti privolu parlamenta. Ujedno, Predsjednik postavlja veleposlanike, na savjet ministra vanjskih poslova i čelnik je Visokog vijeća za nacionalnu sigurnost. Predsjednik i vlada imaju pravo predlagati zakone parlamentu, ali ujedno imaju mogućnost donošenja odredbi i dekreta s namjerom izvršavanja administrativnih funkcija, osiguravanja implementacije zakona i reguliranja upravnih ustanova. Predsjednik ujedno potpisuje međunarodne povelje i ugovore, nakon potvrde parlamenta. Odgovornost Predsjednika je višestruka, jer za svoje postupke, ovlasti i odgovornosti odgovara i parlamentu i Vrhovnom vođi. Svaki ministar je pojedinačno odgovoran Predsjedniku i parlamentu.
Predsjednik također predsjedava Nacionalnim sigurnosnim vijećem (Šora-je Amniat-e Meli), što mu daje vodeću ulogu u unutarpolitičkim i vanjskopolitičkim pitanjima, zajedno s Vrhovnim vođom. Ali, za razliku od Vrhovnog vođe, predsjednik nema posvemašnju moć nad oružanim snagama. Članak 113 Ustava nalaže da je predsjednik, nakon Vrhovnog vođe, nositelj najviše službene državne vlasti, odgovoran za implementaciju Ustava i glavni provoditelj Ustava, kao i čelnik izvršne vlasti, s iznimkom onih pitanja koji se izravno tiču ovlasti i odgovornosti Vrhovnog vođe. Iako je time izvršna vlast dana u ruke predsjednika, ustavotvorci su smatrali da je mogućnost koruptivnosti izvršne vlasti tolika da je potreban nadzor Vrhovnog vođe u glavnim odrednicama politike države. Stoga su ključne sastavnice državne vlasti oduzete predsjedniku, poput ovlasti nad oružanim snagama. Ipak, izvršavanje dnevnopolitičkih obveza i praktične implementacije razvoja zemlje dano je predsjedniku i njegovoj vladi.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.