Afganistan se i dalje teško povezuje s demokratskim poretkom ili oslobođenom zemljom, unatoč tome što je nedavno završena prva mirna tranzicija političke vlasti u povijesti te zemlje. Činjenica kojom se ne može pohvaliti mnogo zemalja sličnog povijesnog tijeka značajno je isticana u svjetskim medijima kao konačni dokaz utjecaja zapadne intervencije u Afganistanu. Novi predsjednik Ašraf Gani preuzeo je vođenje države od Hameda Karzaija, a na inauguraciji je zajedno s mnogobrojnim zapadnim vođama slavio mir u zemlji čije je samo ime bilo simbol za nasilne sukobe i nerede. Međutim, Afganistan je i dalje jedna od najsiromašnijih i najnerazvijenijih zemalja gdje je središnja vlast i dalje sumnjiv pojam, a realni događaji na terenu pokazuju da je Ašraf svoju mirnu tranziciju na izborima dobio tek privolom stvarnih vladara Afganistana – gospodarima rata (warlords).
Afganistanski gospodari rata smatraju se najnegativnijom pojavom u afganistanskoj politici. Taj pogled zanemaruje da su oni oduvijek činili sastavnicu afganistanskog društva. U kontekstu posttalibanskog Afganistana, gospodari rata zamjenjuju funkcije vlade i pružaju usluge koje središnja vlast nije u stanju. Među njima je i dalje najvažnija sigurnost. Tijekom desetljeća sukoba u Afganistanu, glavni regionalni etnički ili politički vođe branili su i osiguravali velike prostore od ostalih regionalnih vođa, ili od brutalnog talibanskog režima i drugih terorista.
Svi afganistanski gospodari rata dolaze iz vojnog zaleđa, te su u nekom vremenu predstavljali svoju etničku, jezičnu ili regionalnu zajednicu. To je tradicija koja je nastavak povijesnog razvoja Afganistana. Zemlja je malo kada u povijesti bila centralizirana. Nastala je kao tampon zona između Britanskog Indijskog carstva i Ruskog carstva, a sastojala se od cijepanja nekoliko jedinstvenih cjelina. Tako je područje grada Herata oduzeto iranskoj provinciji Horasan, dok je jug zemlje odcijepljen od Balučistana, što i danas tvori raspre i terorističke aktivnosti na području Afganistana, Pakistana i Irana. Sjeverne teško prohodne doline i vrhunci naseljeni su zajednicama koje danas imaju vlastite države u Srednjoj Aziji. Na lokalnim razinama to je značilo da postoje snažne poveznice s tradicionalnim društvenim strukturama, koje su se temeljile na moći i pružanju sigurnosti.
Nakon pada talibana i uvođenja nove državne vlasti, nastojalo se, po prvi puta u povijesti, snažno centralizirati zemlju te uspostaviti moć i autoritet u Kabulu. Ali predsjednik Karzai i zapadne koalicijske snage unutar NATO Saveza ubrzo su shvatili da su gospodari rata, protiv kojih su se ispočetka borili, zapravo ovdje sa svrhom, te da su puno vrijedniji kao saveznici koji doista imaju moć ostvariti političku i vojnu stabilnost. Stoga je pokrenuta dalekosežna politika odnosa središta i periferije, u čemu su gospodari rata postigli legitimnost i utjecaj.
Poznato je da minimum demokratske vlasti uključuje miran prijenos vlasti na slobodnim i višestranačkim izborima. Ali, priroda demokracije nije samo u tehničkom razumijevanju tog prijenosa, već je vezana i uz prirodu vlasti. Krhka demokracija u Afganistanu obilježena je snažnim prisustvom gospodara rata, a to je najviše postalo vidljivo upravo u predsjedničkim izborima 2014. Pobjednik Ašraf Gani je uz sebe imao dva potpredsjednika. Sarvar Daniš je akademik iz etničke skupine Hazara, a general Abdul Rašid Dostum je klasičan primjer gospodara rata. On je Uzbek i vojni časnik koji uživa najdužu prisutnost u afganistanskoj politici. Dostum je vojnik, ali je svakako i političar, jer je uspio manevrirati kroz godine sukoba. Ono što je značajno jest da je pokazao kako nije samo sposoban preživjeti u političkom, ali i u fizičkom smislu, već da je sposoban sudjelovati u političkom procesu bez nasilja. Time je Dostum ojačao demokratski razvoj Afganistana.
Bez imalo sumnje, osobe poput Dostuma s lakoćom mogu donijeti milijune glasova i mogu osigurati relativno miran politički proces. Tehničke sposobnosti Ganija, njegov racionalno-legalni autoritet i zadivljujuća politička spretnost u konačnici se spaja s tradicionalnom ulogom vođe Dostuma, te tako tvori spoj moderne države i tradicionalne vlasti. Njih dvojica tvore i modernu političku stranku Džunbiš, koja se smatra najorganiziranijom i najučinkovitijom afganistanskom strankom, koja je upravo preko Dostuma uspjela pustiti korijenje na sjeveru Afganistana, ključnim regijama za Ganijevu pobjedu. Zanimljivo je da Paštun Gani, baš kao i njegov prethodnik Karzai, svoje izborno tijelo ima u istočnom i južnom Afganistanu, u provincijama s većinskim paštunskim stanovništvom, ali najveći skupovi potpore bili su u sjevernim provincijama gdje je snažan Dostumov utjecaj.
Dostumov politički uspjeh pokazatelj je promjena na lokalnim afganistanskim razinama. Glavni regionalni vođe počeli su se politički organizirati, prihvaćajući demokraciju kao političko uređenje, te snagu prihvatljivu takvom sustavu, a ne oružanoj politici. Ti vođe i dalje imaju monopol na nasilje na svojim područjima, pa je ova promjena znak da ih više ne zanima povijesno nasilje, već demokratska politička borba kao način održavanja legitimnosti. Tako se na lokalnim područjima mogu vidjeti jačanja političkih stranaka, organiziranje biračkih tijela, razvoj politika, i predstavljanje reformi.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
